Nevladine organizacije traže od Institucije ombudsmena da ispita sistemsko kršenje Zakona o zaštiti od nasilja u porodici Federacije BiH

Sarajevski otvoreni centar, Medica Zenica, Fondacija za lokalnu demokratiju Sarajevo, Vive žene Tuzla, Žena BiH Mostar, Žene s Une Bihać i Žene ženama Sarajevo podnijele su ovaj mjesec žalbu Instituciji ombudsmena za ljudska prava sa ciljem da ispita sistemsko kršenje Zakona o zaštiti od nasilja u porodici Federacije BiH.

Usvajanjem novog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici Federacije BiH 2013. godine unapređeni su zakonski okviri za sistemsku borbu protiv nasilja u porodici i nasilja nad ženama. Član 35. tog Zakona predviđa da Federacija BiH i kantoni finansiraju sigurne kuće, i to u razmjeru 70% Federacija – 30% kantoni. Zakon predviđa i jasnu obavezu da se usvoje podzakonski akti kojima će se jasno urediti osnivanje, rad i finansiranje sigurnih kuća, kao i standardi koji moraju biti ispunjeni da bi jedna sigurna kuća bila akreditirina i mogla dobiti podršku.

Nažalost, u protekle tri godine ova obaveza nikada nije ispunjena, nego je rad šest postojećih sigurnih kuća prepušten samoregulaciji. Postojeće sigurne kuće su samostalno izradile studiju i procjenu godišnjih troškova jedne sigurne kuće. Procjenjeno je da rad, osobolje i programi jedne sigurne kuće sa kapacitetom od 25 mjesta koštaju min. 240.000 KM godišnje. S druge strane, podrška sigurnim kućama na godišnjem nivou od strane Vlade Federacije BiH od 2008. godine do danas nikada nije bila viša od 180.000 KM (u prosjeku). Da se jednostavno zaključiti da se sa predviđenih 180.000 KM mogu pokriti troškovi samo jedne sigurne kuće u Federaciji, tj. da kada se ovaj iznos podijeli na šest kuća, svaka kuća dobija iznos koji pokriva 10 do 15% ukupnih troškova. Vlada Federacije je time svake godine prekršila zakona i nije ispunila obavezu finansiranja u iznosu od 70%.

Vlada Federacije umjesto da se ozbiljno pozabavi ovim pitanjem, 2015. godine je odlučila da će pristupiti izmjeni člana 35, a sve pod izgovorom da je postojeća odredba «nejasna». I umjesto da zatraži tumačenje nejasne odredbe od strane Parlamenta FBiH, Vlada je predložila da u budućnosti sigurne kuće mogu biti samo ustanove (po Zakonu o ustanovama iz 1993. i 1994. godine) i da će buduće finansiranje ići po smještenoj osobi, na osnovu unaprijed određene cijene smještaja. Po ovom nacrtu , postojeće sigurne kuće, koje su fondacije ili udruženja građana, moraju promijeniti svoj pravni status u status ustanove ili u suprotnom neće moći dobijati podršku Federacije. Vlada FBiH se tako pozabavila pogrešnim pitanjem, a to je pravni status sigurnih kuća, umjesto da donese podzakonske akte i da izvrši svoju obavezu finansiranja u iznosu od 70%. U decembru 2015. na parlament su upućene izmjene i dopune Zakona o zaštiti od nasilja u porodici FBiH bez da se uradi javna konsultacija. Ista će se samo provesti zato što su organizacije civilnog društva izvršile pritisak te je parlament (Predstavnički dom PFBIH ) donio takvu odluku.

Važno je naglasiti da je ovo pitanje u Republici Srpskoj poprilično dobro uređeno, da sve sigurne kuće imaju status udruženja ili fondacije, da je njihov rad prepoznat i regulisan zakonom i podzakonskim aktima, te da su kao takve upisane u registar sigurnih kuća Vlade RS i da od iste dobijaju finansiranje u iznosu od 70%. Ovo je očigledan primjer da sigurne kuće ne moraju biti ustanove i ta pravni status sigurne kuće nije uopšte važan jer država može podržati i sigurne kuće koje vode udruženja i fondacije.

Pored predloženih zakonskih izmjena, zabrinjava da Vlada Federacije BiH nije izdvojila ni jednu KM prema postojećim sigurnim kućama tokom 2015. godine. Za 2016. godinu usvojen je budžet koji predviđa svega 160.000 KM za svih šest sigurnih kuća u Federaciji, što ne pokriva ni 70% trškova jedne sigurne kuće. Zbog nemara vlasti sigurna kuća koju vodi organizacija Žena BiH u Mostaru je pred zatvaranjem te već mjesecima ne prima žrtve nasilja.

Imajući sve navedeno na umu gore navedene organizacije zatražile su u svojoj žalbi od 2. februara 2016. da Institucija ombudsmena ispita slijedeće stvari:

– kršenje zakona kroz nedonošenje podzakonskih akata koja se odnose na osnivanje, rad i finansiranje sigurnih kuća, te nepostojanje registra sigurnih kuća,
– kršenje zakona kada govorimo o nedovoljnom izdvajanju sredstava za 2013. i 2014. godinu,
– kršenje zakona kada govorimo o potpunom izostanku finansiranja u 2015. godini,
– kršenje zakona kada govorimo o predlaganju budžeta da se za rad sigurnih kuća izdvoji svega 160.000 KM u 2016. godini,
– neprepoznavanje i potpuno isključivanje sigurnih kuća koje imaju pravni status udruženja i fondacije u Nacrtu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici FBiH , koji se trenutno nalazi u parlamentarnoj proceduri, iako su nevladine organizacije kao nositeljice sigurnih kuća prepoznate kroz Istanbulsku konvenciju, ali i zakon i podzakonske akte Republike Srpske.

Nadamo se da će Institucija ombudsmena iskoristiti svoj autoritet te tako doprinijeti spašavanju sigurnih kuća u Federaciji BiH. U suprotnom se bojimo da će doći do zatvaranja i drugih kuća, kao što se to desilo 2015. u Mostaru. Posljedice toga mogle bi biti katastrofalne za sve žrtve nasilja u porodici.