10.12.1948. usvajanje Univerzalne deklaracija o ljudskim pravima, vraćalo je nadu da države svijeta mogu sagraditi društvo jednakih mogućnosti, i osigurati dostojanstven život i slobodu svih. 10.12. 2019. godine u Bosni i Hercegovini, ova nada, kao i mnogobrojni zakoni, strategije i akcioni planovi, ostaje samo mrtvo slovo na papiru.
Dan ljudskih prava u BiH, izbjeglice i migranti/kinje dočekuju zatvoreni i promrzli u improvizovanim kampovima.
Medijski napisi obavještavaju nas da je još jedna žena ubijena. Bez obzira da li je počinitelja poznavala ili ne, nepoznati komentatori obavještavaju nas zašto su ona, i sve prethodne “to zaslužile”. BiH ne vodi statistiku femicida, a nema ni plan njegovog suzbijanja. Ne vodi se ni statistika policijskog nasilja, pogotovo ne onoga kada državne institucije pošalju policajke/ke na radnice, žene Kruščice, i građane/ke koje mirno protestvuju tražeći svoje pravo na rad i (zdrav) život i okoliš. Ili na roditelje koji traže pravdu za svoju ubijenu djecu.
Sloboda bivanja drugačijim/om oštro se kažnjava. Uprkos prvoj održanoj Povorci ponosa, broj javnih mjesta i ugostiteljskih objekata koji zatvaraju svoja vrata LGBTI osobama se povećava – svoju podršku, ali i pravo na javno okupljanje LGBTI osobama do sada su uskratili Akademija likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu, Narodno pozorište Sarajevo, BBI Centar i Brew Imperial Society (BiS). Ovakva direktna i neskrivena dirkiminacija LGBTI osoba koje se usude živjeti otvoreno, doprinosi atmosferi homofobije i transfobije koja u bh, društvu rezultira povećanim brojem slučajeva nasilja u porodici i u školama.
Javnost još uvijek nije obaviještena ko će i kako odgovarati za nehumani tretman djece u Zavodu u Pazariću, niti kako će se njegov rad unaprijediti, te da li možemo očekivati realistične aktivnosti deinstitucionalizacije. O društvenoj inkluziji i stigmi se ni ne razgovara, još nismo spremni da se suočimo s pitanjem zašto djeca s invaliditetom odrastaju u Zavodu, umjesto u svojim porodicama.
Stoga, pozivamo Vijeće Ministara, vlade entiteta i kantona da prestanu politizovati i prioritetizovati pitanja ljudskih prava, i prebacivati odgovornost i nadležnost između različitih nivoa institucija. Očekujemo da BiH i svi njeni nivoi vlasti, predvođeni Ministarstvom za ljudska prava, izbjeglice i raseljena lica BiH, donesu konkretnu i realističnu Strategiju za ljudska prava i prateće akcione planove kojim bi se započeo rad unapređenju ljudskih prava i sloboda.
Civilno društvo spremno je biti sudionik procesa temeljnih reformi, ne očekujemo ekspresna rješenja i prazna obećanja, želimo partnerski odnos, sistemski pristup i zajednički dugotrajan rad za dobrobit svih pojedinaca/ki u BiH.