Depo Portal, April 21, 2014 – If Montenegrins can do it, Why Can’t We?

Piše: Dina GANIBEGOVIĆ

LGBT osobe u BiH se još uvijek doživljavaju kao nešto što dolazi sa ‘zapada’ ili kao manjina koja nije toliko relevantna. Međutim, radi se o osobama koje čine od 7 do 10 posto građana BiH, što i nije mala brojka… Ljudska prava i budućnost LGBT populacije u BiH istražujemo u okviru nove priče na temu evropskih integracija

Iako Bosna i Hercegovina već godinama ima zakone koji zabranjuju diskriminaciju, svjedoci smo da napadi na pripadnike LGBT populacije u BiH još uvijek nisu rijetkost. Samo od početka godine bili smo svjedoci dva napada, onog na festivalu queer filma Merlinka u februaru 2014, te napada na prostorije Banjalučkog udruženja kvir aktivista (B.U.K.A.) u martu ove godine. Oba puta izostala je adekvatna reakcija nadležnih institucija koje bi osudile i sankcionisale ovo nasilje.

Šta je razlog da jedna grupa ljudi ničim izazvana upadne na kulturni događaj i napadne učesnike? Odgovor na ovo pitanje potažili smo od uglednog bh. profesora i sociologa Esada Bajtala.

– Sve što se događa uvijek je nečim izazvano, međutim, pitanje je šta je uzrok te „izazvanosti“ – kaže Bajtal, te dodaje da u jednom takvom postupku vidi djelovanje neosviještenih frustracija, koje su posljedica krize u BiH. Ističe da nemogućnost da se reagujete na pravi izvor frustracije dovodi do prenosa nezadovoljstva koje vodi do premještanja agresije.

– Pretpostavljam da oni koji tako neizazvano napadaju bilo koga drugog, da zapravo prenose svoju agresiju i mijenjaju objekt agresije. Umjesto da agresiju zbog svoje egzistencijalne situacije prazne na pravom krivcu, oni se prazne na izabranom objektu, tim prije što napad na tako nekog nedužnog neće za posljedicu imati sankcije. Napad na vlast, uzroka krize, bila bi sankscionisana, kako smo to i vidjeli tokom nedavnih pobuna, kada su policajci nemilice tukli demonstrante, ističe Bajtal, te dodaje da se u obzir moraju uzeti i stvari individualne prirode kao što su predrasude koje rađaju vrijednosni egoizam.

– Dakle, tu negdje između premještenih frustracija i predrasuda koje se očituju kroz vrijednosni egoizam otprilike bi mogao ležati uzrok neizazvanih napada na pripadnke LGBT populacije – objašnjava profesor Esad Bajtal.

LGBT PRAVA, ZAKON I SANKCIJE: Što se zakonske regulative tiče, Bosna i Hercegovina je još 2009. godine Zakonom o zabrani diskriminacije zabranila diskriminaciju LGBT osoba u BiH, te predvidjela primjenjivanje svih zakona i propisa u skladu sa navedenim Zakonom. Za zakonodavni okvir BiH koji se tiče zabrane diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta može se reći da se približio regulativama i smjernicama Europske unije. Međutim radi se čisto o deklarativnom približavanju, dok su implementacija i primjena ovih zakonskih rješenja u praksi samo mrtvo slovo na papiru.

– Bosna i Hercegovina jako je daleko od zakonodavnih rješenja i prakse država članica Europske unije, koje već uveliko rade na što većoj inkluziji i proširenju uživanja prava svih građana svojih država i na LGBT osobe, bez diskriminacije – kaže Vladana Vasić iz Sarajevskog otvorenog centra.

Veliki problem s kojim se LGBT osobe susreću je i činjenica da se počinioci ne sankcionišu, ili su sankcije vrlo blage i daleko od nivoa na kojem bi trebale biti, a bh. institucije javno ne osuđuju ovakav vid nasilja.

– Nažalost, u posljednjih osam godina, od napada na Queer Sarajevo Festival, do ponovnog napada na Međunarodni festival queer filma Merlinka u februaru 2014, te napada na prostorije Banjalučkog udruženja kvir aktivista (B.U.K.A.) u martu 2014. godine uoči održavanja njihovih aktivnosti povodom Međunarodnog dana vidljivosti trans osoba, država BiH i njeni službenici nisu uradili ništa da javno osude nasilje i svojim prisustvom ili javno izraženom podrškom, te poduzimanje proaktivnih mjera da osiguraju pravo na mirno okupljanje LGBT osoba i poštivanje njihovih ljudskih prava bez nasilja – ističe Vladana Vasić te dodaje da je SOC tek u posljednjih godinu dana ostvario saradnju sa policijom Kantona Sarajevo, koja je rezultirala s nekoliko prijavljenih krivičnih djela nad LGBT osobama.

Međutim, i pored provedenih policijskih istraga, samo jedan od ovih slučajeva rezultirao je podizanjem optužnice prema odgovornim osobama.

Profesor Bajtal dodaje da zakon koji se ne provodi zapravo ni ne postoji te da u tradicionalnim sredinama, kao što je naša, ponašanja građana ne prate zakonske obaveze.

– Mi ne razlikujemo privatni i javni prostor. Ponašati se na određeni način u skladu sa vlastitiom voljom i željom, to je privatno pravo svakoga i važi samo za privatni prostor. Već u javnom prostoru morale bi da važe norme i zakoni jednog civilizovanog i demokratskog društva. Kod nas očito to nije slučaj, jer se ne poštuje ništa. Kod nas je na sceni kako politički, tako i svaki drugi individulani voluntarizam – ističe Bajtal i dodaje da svako ponašanje koje odudara od zakona mora biti sankcionisano, bez obzira šta je u pitanju. Naravno, postavlja se pitanje i adekvatne kazne koja bi bila djelotvorna.

– Možemo se ugledati na tuđa iskustva koja kažu da novčane kazne puno lakše uvode red. Ljudi su, čini se, osjetljiviji kad ih udarite po džepu, nego po vlastitoj koži i po vlastitim leđima. Možda bi zakonodavac trebao da razmišlja u tom pravcu da pojača novčane sankcije za svaki oblik prekršajnog ponašanja. To bi jedino moglo „privesti pameti“ i one koji ne žele da se ponašaju u skaldu sa normama i zakonima – predlaže naš sagovornik.

– Dakle, tu negdje između premještenih frustracija i predrasuda koje se očituju kroz vrijednosni egoizam otprilike bi mogao ležati uzrok neizazvanih napada na pripadnke LGBT populacije – objašnjava profesor Esad Bajtal.

Iz SOC-a ističu da je problem u tome što zakoni nemaju samo represivnu funkciju, nego je funkcija njihovog donošenja uglavnom prevencija. Zakoni u BiH za cilj imaju osiguravanje poštivanja i zaštite ljudskih prava svih građana BiH, pa tako i LGBT osoba.

– Šire društveno prihvatanje ne može se postići propisivanjem i čistom primjenom zakona, ali se njima nameće obaveza suzdržavanja od nasilja i diskriminacije na bilo kojem osnovu, te se stvara osnov za veću vidljivost i inkluziju LGBT osoba u bh. društvo.

Neprihvatanje LGBT osoba u BiH često se objašnjava činjenicom da je naše društvo dosta tradicionalno. Međutim, na primjeru susjedne Crne Gore, čije je društvo možda čak i tradicionalnije od našeg, možemo vidjeti da to ipak nije dovoljno „opravdanje“ za netrpeljivost koja kod nas vlada prema LGBT osobama. Naime, crnogorsko društvo puno je lakše prihvatilo LGBT zajednicu i daleko je ispred BiH po poštivanju ljudskih prava LGBT osoba.

Odgovor na to pitanje pokušao je dati prof. Bajtal:

– Ako imate Crnu Goru koja nije prošla ovo kroz šta je prošla Bosna i Hercegovina, gdje je stupanj kolektivne individualne frustracije znatno manji, onda imate upravo to da su reakcije žešće u BiH, kao i sama frustracija, jer je ovdje sve to kubirano. Svaki problem koji imate u susjedstvu, u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, ovdje se taj isti problem multiplicira sa tri, jer imate tri zajednice koje su u uzajamnom trvenju, koje još nisu našle jezik sporazumijevanja i koje permanento proizvode tenzije i frustracije, te se onda dešava ovaj indirektni način pražnjenja – kaže on.

ZAKON O ŽIVOTNOM PARTNERSTVU
Još jedno od otvorenih pitanja koja se tiču prava LGBT osoba je i zakon o životnom partnerstvu o kojem kod nas još nema ni govora.

Naime, Bosni i Hercegovini, bar do sada, nije postojao problem da se donose napredni zakoni koji prate, barem donekle praksu ostalih europskih država, i pružaju visok stepen zaštite ljudskih prava. Samim tim ne bi trebala postojati prepreka da se donese i zakon o životnom partnerstvu. Međutim, za donošenje ovakvog zakona mora postojati politička volja, za koju trenutno možemo tvrditi da ne postoji, čemu uveliko doprinosi pogrešno poimanje LGBT osoba i samih pojmova životne zajednice i braka.

– LGBT osobe u BiH se još uvijek doživljavaju kao nešto što dolazi sa „zapada“ ili neka manjina koja nije toliko relevantna. Međutim radi se o osobama koje čine od 7 do 10 posto građana BiH, što i nije mala brojka, i koje su članovi svakog od konstitutivnih i nekonstitutivnih naroda BiH, te su pripadnici i svake druge manjine u ovoj državi – kažu iz SOC-a, te dodaju da je problem i u poimanju životnog partnerstva kao pokušaja da se uvede „homoseksualni brak“, a i u samom shvatanju braka kao svete institucije koja služi za osnivanje porodice i podizanje djece. Također napominju da je brak, prije svega, pravni institut kojim se regulišu prava i obaveze koja lica koja su ga sklopila, bilo da je riječ o regulisanju zajedničke imovine, o zdravstvenom osiguranju, o socijalnoj zaštiti, o pravu na nasljeđivanje, o pravu da se partner posjeti ukoliko se nalazi u bolnici, na odjeljenju gdje je samo porodici dozvoljeno da posjećuje pacijente, itd.

I profesor Bajtal nije optimističan kada je u pitanju donšenje jednog takvog zakona, a kao razlog navodi politizaciju svega.

– Kod nas se i najbanalnija stvar politizira, upravo iz razloga etno nacionalističkih i drugih trvenja, a koji za svoju podlogu imaju pragmatske, vrlo opipljive, krupne, tj. stranačke i individualne interese. Ovdje sve služi za politizaciju aktuelnog stanja stvari, ovdje je sve funkcionlizirano u pravcu dogovorenog haosa, jer neki ljudi od nereda i od haosa sasvim dobro žive i njima je u interesu da svaki problem što duže traje – kategoričan je Bajtal.

S druge strane, Vladana Vasić iz SOC-a smatra da problem leži u nedostatku političke volje. Kako kaže, Bosna i Hercegovina je također jedna izuzetno tradicionalna, patrijarhalna, konzervativna i etnički podijeljena sredina, kao i Crna Gora, u kojoj je još uvijek potrebno govoriti i raditi na zaštiti i poštivanju ljudskih prava nacionalnih i etničkih manjina, žena, djece i osoba s invaliditetom, pa tako i LGBT osoba. Ali ono što nas razdvaja od Crne Gore jeste nedostatak političke volje u BiH da ozbiljno shvati svoje obaveze preuzete na osnovu regionalnih i međunarodnih dokumenata, te članstvom u Vijeću Europe, kao i da djeluje u skladu sa svojim ciljem priključenja Europskoj uniji i posveti se unapređenju i promociji ljudskih prava svih svojih građana u skladu s najvišim standardima ljudskih prava i vrijednostima jednog demokratskog društva kakvo težimo postati.

Evidentno je da u BiH treba raditi na povećanju svijesti o LGBT populaciji, samo je pitanje na koji način to treba uraditi. Profesor Bajtal kategorično smatra:

– Vi imate ovdje društvo gdje se zločin, ubistvo i genocid negiraju, ne znače nikom ništa i nisu razlog kajanja. S druge strane, imate LGBT populaciju koja izaziva zgražanje. Dakle, ubijete nekog, i to nije ništa, a sama činjenica da čujete ili vidite da dvoje ljudi živi na način na koji vi ne živite odmah izaziva vašu pobunu, osvetu i mržnju. Evidentno, mora se dizati svijest ljudi i mora se raditi na edukaciji, i to od najranijeg perioda, jer je u pitanju jedno ljudsko pravo. Bez obzira da li je u pitanju nagon ili izbor, priroda ili orijentacija. Mi to ne znamo, i nije naše da sudimo, ali činjenica je da dvoje ljudi u normalnom društvu mora imati pravo na izbor vlastitog življenja i na izbor vlastitog uzajamnog odnosa na koji niko treći nema nikakvog upliva. Šta će dvoje ljudi da radi, a da pri tome ne vrijeđaju drugog, to mora pripadati njihovom izboru. Tek tada ne bi bilo sumnje da je u pitanju ostvareno pravo.

On dodaje i da se u BiH mora konačno početi živjeti na civiliziran način, jer je ovo ipak 21. stoljeće i danas više ne važe norme iz 15, 16. i 17. stoljeća, koje su bile pisane na osnovu predrasuda, odnosno na osnovu vrijednosti tog vremena.

Iz SOC-a dodaju da promjena svijesti dolazi, kroz informisanje javnosti, lične kontakte, susretanje i upoznavanje s onim što je do sada bilo skriveno, a do toga može doći tek kada se o LGBT osobama i temama bude govorilo otvoreno i bez straha od nasilja diskriminacije.

SITUACIJA U REGIJI: Iz svega navedenog evidentno je da je BiH još jednom na začelju zemalja u regiji.

Naime, u Hrvatskoj se parade ponosa u održavaju u dva grada, bez nasilja i izgreda, radi se na usvajanju Zakona o registrovanom partnerstvu, te se vrlo javno i od strane države osuđuje nasilje i diskriminacija LGBT osoba, čemu svjedoče presuđeni slučajevi. U Srbiji svake godine iznova se održava prajd sedmica manifestacija, iako su šetnju dvije godine za redom zabranili, zatim oformljeni su medicinski timovi koji vrše prilagodbu spola i država zdravstvenim osiguranjem pokriva 60% troškova tih medicinskih procedura.

Crna Gora prva je u regiji donijela Strategija za unapređenje kvaliteta života LGBT osoba do 2018. godine i akcioni plan za ovu strategiju, kojom predviđaju rad na suzbijanju diskriminacije, na donošenju zakona o registrovanom partnerstvu, a već sada zdravstvenim osiguranjem pokriva 80% troškova medicinskih procedura prilagodbe spola i planira edukaciju vlastitog medicinskog osoblja da bi trans osobe iz Crne Gore mogle prilagodbu spola izvršiti u Crnoj Gori, a samo prošle godine održana su dva prajda.

U Bosni i Hercegovini još uvijek nema naznaka da će država u skorom vremenu raditi na bilo kojem od ovih pitanja koja su od velikog značaja za LGBT osobe, dok je implementacija zakona kojima im se pruža zaštita od diksriminacije i nasilja posve neadekvatna.

I ako ćemo pravo, još veći problemi u bh. društvu mogu se tek očekivati – kada ono što je zakonom propisano zaista počne da se primjenjuje u praksi.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN)