Tekst nastao u saradnji sa Fondacijom Heinrich Böll

Autorica: Nidžara Ahmetašević

 

Više od dvije godine jedna od glavnih tema u medijima i javnosti širom svijeta su izbjeglice i migranti koji, i dalje, pristižu nadajući se da će naći mir u Europi. “Balkanska ruta” je termin koji je postao globalno poznat nakon što je na stotine hiljada ljudi prošlo preko ovog regiona na putu ka sjeveru.

Slike iz neuslovnih kampova, ljudi i djece prisiljenih da spavaju na ulicama usljed nedostatka smještaja, priče o porodicama koje bježući od rata ostaju zaglavljene u siromašnim zemljama Europe, idalje su na naslovnim stranicama većine svjetskih medija. Ipak, za javnost i medije u BiH ova tema ostaje na marginama i građani imaju krivi dojam da nismo na Balkanskoj ruti, što nikako nije realna slika.

Povremeni šturi izvještaji, uglavnom sačinjeni na osnovu saopćenja za medije nadležnih službi, daju nam na znanje da su neki ljudi pronađeni pri “ilegalnom ulasku” u BiH. No, ko su oni, kakva je njihova sudbina, kako su primljeni i kako žive na teritoriji naše zemlje, ostaje nepoznanica.

Pružajući tek osnovne informacije, nadležne službe doprinose stvaranju lažne slike da ovaj problem ne dotiče našu zemlju. Nevladine organizacije koje imaju dodira sa migrantima i izbjeglicama svojom tišinom pomažu u kreiranju te slike. Rezultat je da ne znamo da li su prava ovih ljudi ispoštovana, te da javnost nije senzibilizirana prema migrantima i izbjeglicama, niti svjesna njihovog prisustva u niti problema s kojim se suočavaju što ih spriječava u eventualnom pružanju podške i pomoći.

U takvoj atmosferi kao iznenađenje dođe informacija iz Službe za strance objavljena sredinom oktobra, a prema kojoj se u odnosu na prošlu godinu, broj ulazaka povećao za 350 posto.

Naime, saopćenje koje su mediji prenijeli bez dodatnih pitanja ili tumačenja, kaže da je u prvih devet mjeseci 2017. godine u BiH pronađeno ukupno 605 osoba koje su privedene i “stavljeni pod nadzor ili su direktno vraćene u zemlju iz koje su ušli u BiH”. Samo je u prvoj polovini oktobra pronađeno 40 ljudi.

Rekaciju javnosti nije izazvala ni informacija da je sredinom oktobra pojačan nadzor na našim granicama, zbog toga što su nadležni zaključili da je primjetno porastao broj registrovanih ulazaka izbjeglica i migranata.

Tačan broj ljudi koji su u BiH je skoro pa nemoguće saznati. Tek dio je uspio zatražiti azil te su smješteni u izoliranom azilantskom centru na padinama Bjelašnice. Mali dio je u izbjegličkom centru u Mostaru, a neki su u privatnom smještaju.

Nadležne službe insistiraju da se radi o ljudima koji ilegalno prelaze granicu, čime se implicira da su uhvaćeni dok rade nešto što se smatra krivičnim djelom. Ustvari je riječ o izbjeglicama i migrantima koji su “zaglavljeni” na Balkanu nakon što je sklopljen sporazum između EU i Turske koji je omogućio zatvaranje granica. Svi koji su stupili na europsko tlo nakon marta 2016. godine, prema ovom sporazumu, mogu biti vraćeni u Tursku. Uslovi u kojima borave u toj zemlji često nisu u skladu sa osnovnim normama o poštivanju ljudskih prava. A i sam proces povratka je vrlo spor, te većina ljudi ostaje zaglavljena na Grčkim otocima, ili na kopnu, čekajući bilo kakvu odluku o azilu, ili o eventualnom legalnom nastavku puta koji je moguć kroz proces relokacije ili ujedinjenja sa članovima porodice.

No, ove mogućnosti su vrlo ograničene, te se mnogi odlučuju krenuti dalje ka EU uz posredstvo krijumčara, i bivaju prisiljeni da prelaze granice nelegalno. Na taj način, izbjeglice i migranti ulaze u sve zemlje EU trenutno. Za razliku od većine drugih zemalja, u slučaju BiH bivaju tretirani kao potencijalna prijetnja za sigurnost, te ilegalni imigranti podliježu vrlo strogim zakonskim regulativama koje omogućavaju prisilan povratak u zemlju iz koje su ušli u zemlju, ili čak deportaciju u zemlju porijekla (čak 302 osobe su deportovane ove godine uz pomoć sredstava koje je donirala Vlada Švicarske).

Nakon svakog zaustavljanja migranata i izbjeglica, nadležne službe nas putem medija obavijeste kako su spriječile nastojanje ljudi “da se domognu zemalja zapadne Evrope”.

Ukoliko ne budu vraćeni direktno sa granice, osobe uhvaćene pri pokušaju prolaska kroz BiH bivaju odvedene u imigracioni centar u Lukavici. U Centru im se oduzima telefon, te dio imovine, a onemogućeno im je i kretanje. Ustvari je riječ o zatvoru i tako ga opisuju i doživljavaju svi koji su boravili unutra. Prema dostupnim podacima, koje nisu javno dostupni nerijetko su zatvorena i djeca. Naime, cijele porodice putuju na ovaj način, a veliki je i broj djece koja putuju bez pratnje. Svi oni bivaju zatvoreni nakon što budu otkriveni na teritoriju BiH.

Imigracioni centar mogu napustiti tek ako i kada zatraže azil. U tom slučaju mogu biti prebačeni u azilantski centar Delijaš, koji je desetak kilometara udaljen od najbliže prodavnice. Samom centru je teško prići, odnosno dobiti dozvolu za ulazak, te unutra za razliku od drugih zemalja – nema volontera niti nevladinih organizacija koje osmišljavaju aktivnosti i pomažu ljudima da se integrišu. Zbog udaljenosti, azilanti teško dolaze i u kontakt sa građanima BiH, te je bilo kakva integracija i na taj način potpuno onemogućena. Država ustvari ne čini ništa da obezbijedi uslove za dostojanstven život azilanata, šaljući im jasnu poruku da nisu dobrodošli.

Istina je da većina azilanata u BiH počinju ovaj proces samo da bi izašli iz imigracionog centra ili izbjegli deportaciju, a s ciljem da pronađu način da nastave put ka EU. Ipak, to nije isprika za njihovu izolaciju.

Migranti i izbjeglice koje se nađu na teritoriji BiH uglavnom ulaze iz Srbije i Crne Gore, a kreću se ka Hrvatskoj, odnosno EU. Trenutno je u Srbiji oko 4.000 ljudi, dok je u Hrvatskoj oko 700 registrovanih izbjeglica i migranata.

U BiH postoje neovisne grupe volontera koje su u određenim trenucima krize koja još uvijek traje, radili za izbjeglice. No, ne postoje organizovane grupe, tako da oni koji uspiju doći u BiH, i proći bez dužeg zadržavanja u azilantskim centrima, nemaju podršku kakva postoji na različitim nivoima organizacije u regionu. Nedovoljno informacija, odnosno strogo kontrolirane informacije, daju sliku da broj migranata i izbjeglica u BiH nije značajan. Korištenjem termina kakvi su “ilegalni imigranti” stvara se slika u javnosti da je riječ o ljudima koji krše zakon i kao takvi su potencijalno opasni, što je potpuno iskrivljena i lažno konstruisana slika.

Riječ je o ljudima koji bježe od rata, ili nedaća u svojim zemljama, te su u mnogo čemu slični građanima BiH. Iskustvo izbjeglica iz rata je identičnom onom koje ima veliki broj stanovnika BiH i regiona, dok iskustva migranata podsjećaju na našu prošlost. Samo što je put do Europe za ove ljudi mnogo teži nego za nas i potrebna im je pomoć, kakvu u našoj zemlji, čini se, ne dobijaju.

 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno i stav donatora