Veliki broj gej parova na Balkanu još uvijek, zbog straha od reakcije članova porodice i prijatelja, kriju svoju seksualnost i žive onako kako to drugi od njih očekuju. Ili napuštaju zemlju.

Juni je mjesec ponosa LGBTI* osoba. Širom svijeta podsjeća se na važnost poštivanja ljudskih prava ove populacije, a u mnogim većim gradovima svijeta, održat će se i Parade ponosa. Javni prostori su ovih dana obojeni u dugine boje prajd zastava, a muzika, ples i šarenilo krasi ulice i kafiće. Na Balkanu je to još uvijek rijetkost. Ili tajno. Parade se i dalje održavaju uz ogromno prisustvo policije, a LGBTI osobe se ne osjećaju prihvaćenima i svakodnevno strahuju od nasilja i osude. Zbog straha od reakcije članova porodice i prijatelja, kriju svoju seksualnost i žive onako kako to drugi od njih očekuju. Zbog toga se mnogi od njih odlučuju napustiti svoju zemlju i otići tamo, gdje se po prvi puta u svom životu mogu osjećati slobodno.

Haris i Lazar su odlučili da ne žele da žive u okruženju koje ih ne prihvata i u kojem konstatno moraju strahovati od osude i nasilja. Danas već godinu dana žive u Frankfurtu i svoju priču ispričali su našoj redakciji, uz molbu da ipak ostanu anonimni. Misle da je preveliki rizik izaći u javnost i reći „ja sam gej i volim muškarca” i tek kada su kamere ugašene, obojica se otvaraju i slobodno govore.

Na pitanje „Kako je biti gej na Balkanu?” obojica u glas govore „Veoma teško!”.

Podrška članova porodice često nedostaje

„U našim porodicama nikada nismo imali podršku. Uvijek su sa strane ili usput komentarisali kako ne žele sina pedera. Kod nas je još uvijek najbitnije „šta će reći komšija“ i kako to objasniti drugima”, izjavljuje 25-godišnji Haris iz Sarajeva, koji se zbog takvih komentara njegovih roditelja nikad nije usudio s njima govoriti o svojoj seksualnosti.

„Veoma je teško reći da si gej u okruženju u kojem smo živjeli. Strah me bilo reakcije, a zatim i pitanja koja bi mogla uslijediti. Ni ja mojim roditeljima nisam nikada rekao”, govori Lazar, koji se zbog takvih ranijih iskustava iznenadio “normalnim” reakcijama u Njemačkoj.

U Srbiji i BiH mnoge organizacije rade na zaštiti i poboljšanju stanja prava LGBTI populacije. Jedna od njih je i Sarajevski otvoreni centar (SOC), koji je u maju objavio “Rozi” izvještaj  gdje je prikazan sveobuhvatan pregled stanja prava lezbejki, gej muškaraca, biseksualnih, transrodnih i interspolnih osoba u BiH. Tokom 2016. i početkom 2017. godine zabilježeni su veoma zabrinjavajući trendovi porasta slučajeva nasilja u porodici prema LGBTI osobama, slučajeva homofobnog i transfobnog vršnjačkog nasilja u školama, te porast broja slučajeva govora mržnje unutar akademske zajednice.

„Roditelji svoju djecu fizički i psihički zlostavljaju, prisilno ih zatvaraju i prisilno liječe, a u tome sudjeluju i braća i sestre. U školama se nasilje koristi kao zajednički imenitelj da se ponize i zastraše sva djeca koja se ne uklapaju u očekivane društvene kalupe. LGBTI djeca su zato veoma često meta nasilja uzrokovonog homofobijom i transfobijom”, izjavila je za Deutsche Welle Emina Bošnjak, izvršna direktorica SOC-a, naglašavajući da ni za jedan od tih problema još uvijek ne postoji adekvatan odgovor bh. institucija.

Mnogi žive ‘lažne živote’

„Mi nismo imali nekih strašnih iskustava. Možda mi izgledom “na prvu” i ne odajemo da smo gej. Mnogo je teže onima na kojima se odmah primjeti”, kaže Lazar.

Lazar i Haris kažu kako je u Beogradu ipak malo lakše živjeti kao LGBTI osoba, nego što je to u Sarajevu. Postoje mnogi gej klubovi, održava se i Parada ponosa, ali ipak, ljudi koji bi se i pojavili na tim mjestima, boje se da ih neko ne vidi i prepozna. Lazarova prva veza je bila sa pravoslavnim sveštenikom koji je bio oženjen. „Trajalo je to devet mjeseci. Naravno, ni danas niko za to ne zna. Ogroman broj ljudi krije svoju seksualnost ili živi u lažnim brakovima bez ljubavi, u kojima lažu prvenstveno sebe, pa onda i ostale”,  kaže on.

Lazar i Haris ne žele takav život. Misle da u Njemačkoj mogu biti to što jesu, planirati svoj zajednički život i jednog dana možda imati priliku usvojiti i djecu.

“LGBTI osobe ne žive na odvojenom ostrvu”

„U BiH su se ipak desili određeni pozitivni pomaci u posljednje dvije godine. Međutim, ono što nedostaje u lancu promjena je da sve institucije počnu razmišljati na način da su LGBTI osobe građani i građanke BiH – i da pored rješavanja pitanja diskriminacije, nasilja i inkluzije, moraju razmišljati i u pravcu zadovoljavanja potreba koje imaju i drugi građani i građanke BiH u oblastima obrazovanja, zdravstva, zapošljavanja. LGBTI zajednica ne živi na odvojenom ostrvu, već je tu, u mjesnim zajednicama, kantonima i entitetima”, izjavljuje Bošnjak i dodaje da BiH “još uvijek čeka dosta posla do krajnjeg cilja, a to je puna ravnopravnost LGBTI osoba u BiH”.

Lazar i Haris otkako su došli da žive u Njemačku po prvi puta mogu glasno reći da su u vezi. To su morali platiti cijenom odlaska iz svojih domovina. U Frankfurtu su se vjenčali i danas su sretni što se bez straha mogu držati za ruke dok šetaju ulicom.

“Onaj ko te voli, voljet će te zbog tebe, a ne radi tvoje seksualnosti ili odabira partnera. Zbog toga bismo svim pripadnicima LGBTI zajednice na Balkanu preporučili da budu ponosni i vole sebe onakvima kakvi jesu, ali istovremeno da paze da ne povrijede ni sebe, a ni one koje ih vole”, na kraju našeg razgovora poručuju Haris i Lazar.

 

Tekst preuzet sa Deutsche Welle, 19.06.2017.

Autorica: Aida Sofić-Salihbegović