MERLINKA

Posebno mjesto i značaj u radu Sarajevskog otvorenog centra ima Međunarodni festival queer filma Merlinka, koji je ove godine doživio svoje peto izdanje. Tim povodom o Merlinki piše Kristina Ljevak, dobitnica nagrade Sarajevskog otvorenog centra za podršku LGBTI osobama 2016. godine

Piše: Kristina Ljevak

Od 13. do 15. marta 2013. godine Sarajevski otvoreni centar organizovao je prvu Merlinku. Festival su otvorili Jasmila Žbanić i Želimir Žilnik. To je bila i prva Merlinka organizovana izvan Beograda, tačno na desetu godišnjicu ubistva Vjerana Miladinovića Merlinke.

Kad nas starost upita gdje nam je prošla mladost, reći ćemo joj: na protestima, mirnim šetnjama, malim nezvaničnim prajdovima… Na mjestima gdje smo pokušali_e ukazati na činjenicu kako su LGBTI prava dio univerzalnih ljudskih prava i kako privilegije i slobode nisu tu da ih uživa samo većina. Prilika da kroz popularnu kulturu, u nešto konvencionalnijem “vanuličnom” smislu, skrenemo pažnju na obespravljenost LGBTI osoba u društvu bila je odličan izbor. U tom duhu nastao je Internacionalni festival LGBT filma Merlinka u Sarajevu u martu 2013. godine, odnosno, postao je bratsko-sestrinski festival beogradskoj Merlinki koja je osnovana 2009. godine.

Vjerovali_e smo da će poruke angažovanih filmskih ostvarenja i pozorišne predstave, razgovori i tribine doprijeti do šireg, neaktivističkog kruga publike i da će u skretanju pažnje na LGBTI borbu vidjeti poziv i za vlastito učešće. Važno je bilo i predstaviti filmove s LGBTI tematikom koji gotovo nikada nisu dio festivalskih programa. Festival je dobio ime po ubijenoj trans osobi, Vjeranu Miladinoviću Merlinki, koja je glumila u ostvarenju Želimira Žilnika Marble Ass. Tim je filmom otvoren prvi festival, kako onaj beogradski, tako i sarajevski četiri godine poslije.

Život je učinio da u vrijeme pokretanja Merlinke u Sarajevu u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra moj profesionalni angažman bude vezan za preambicioznu ideju približavanja kulture i ljudskih prava u ranojutarnjem terminu Javnog servisa Bosne i Hercegovine. Uređujući jutarnji program petkom, u sedam sati ujutro, istovremeno sam na programu Federalne televizije i BHT1 ugošćavala članove_ice Sarajevskog otvorenog centra i najavljivala festival, zaključno s gostovanjem Želimira Žilnika, uz osjećaj aktivističkih privilegija zbog mogućnosti da s njim razgovaram ranom zorom.

Projekcijom filma Marble Ass u društvu rediteljke Jasmile Žbanić i Žilnika i razgovorom s njima, uz radost i konfete, u sarajevskom Art kinu Kriterion otvorena je prva Merlinka. Te noći, i u danima koji su došli, mali prostor slobode pomogao je osjećaju da živimo neko drugo Sarajevo ili BiH u cijelosti, grad u kojem se nakon filmova van mainstreama publika druži, a istospolni partneri_ce bez straha zagrle ili poljube. Vjerovali_e smo ili barem željeli_e vjerovati da je prva Merlinka i početak jednog novog, otvorenijeg i relaksiranijeg puta u borbi za prava LGBTI osoba.

Mi smo protiv ugnjetača

Druga Merlinka, 2014. godine, osim u kvalitativnom smislu koji je podrazumijevao iskustvo prethodno organizovane, nije trebala donijeti ništa novo ni drugačije. Trebao je to biti još samo jedan festival u nizu drugih, svakako s razlikom da ovaj ne podrazumijeva paradiranje u toaletama već osjećaj lične i političke odgovornosti zbog koje se, osim zbog umjetnosti, i dolazi na njegove programe.

Druga Merlinka donijela nam je napad maskiranih napadača i vratila strah. Oni su 1. februara 2014. godine u Art kinu Kriterion prekinuli panel diskusiju o transrodnosti, povrijedili njene učesnike_ce i ostavili poruku da se još uvijek ništa važno i dobro neće dogoditi, sve dok oko ideje slobode i jednakopravnosti ne bude više ljudi, između ostalog. Ni godinama poslije ne mogu zaboraviti osjećaj poraženosti i bespomoćnosti, niti strah zbog kojeg je sve racionalno, pa i solidarnost, bilo isključeno, a dominirala potreba za vlastitim opstankom i skloništem koje je nas nekolicina potražila u Kriterionovoj ostavi.

Sjećam se kako sam, napuštajući Kriterion, prošla pored restorana u kojem je bila svadba i gdje se, kako običaj nalaže, igralo kolo. I kako sam svu tu svadbarsku i folk ikonografiju s razlogom percipirala kao simbole heteropatrijarhata koji izgleda nikada neće ostaviti prostor ne da podrži, već barem razumije, ono što je van njegovog okvira.

Vijest da se program ne otkazuje, već nastavlja dan nakon napada, bila je ohrabrujuća. U večeri nastavka festivala desio se jedan od najdirljivijih trenutaka u našoj sarajevskoj aktivističkoj povijesti kada smo zapjevali uz stihove pjesme Ay, Carmela u izvedbi Darka Rundeka – Mi smo protiv ugnjetača / i njihovih pomagača / legionara i fašista.

Druga Merlinka (2014) bila je prekinuta, pa onda nastavljena, zbog maskiranih napadača koji su fizički napali učesnike_ce festivala tokom panela o transrodnosti. Iako je policiji festival najavljen, ona nije obezbjeđivala događaj. Uz snažne antifašističke poruke i podršku osviještenog dijela bh. javnosti, festival je nastavljen.

Da nema povratka, i da se može i mora samo nastaviti dalje, bio je neizrečeni zavjet s kojim smo dočekivali_e i naredne Merlinke i naredne male trijumfe slobode. I neke skupštinske sjednice na kojima se prvi put izgovaralo ono o čemu zastupnici_e nisu ranije htjeli_e slušati. Dočekivali_e smo i one koji_e bi samo došli_e podržati festival nakon napada, a ne tokom redovnog programa, jer tada, s razlogom su znali, neće biti kamera da se to i zabilježi.

Ali sve je to dio očekivanog u zemlji u kojoj se štošta podrazumijeva, a malo čini. Važno je napomenuti da, iako su bili obaviješteni, pripadnici policije nisu obezbjeđivali drugu Merlinku, niti su napadači do danas procesuirani.

Kad bi život bio Merlinka

Treća Merlinka, održana krajem januara i početkom februara 2015. godine, bila je u znaku podsjećanja na prethodnu traumatičnu, uz odluku da se isto iskustvo ne smije ponoviti. Prošla je i bez napada, uz policijsko obezbjeđenje i angažman zaštitarske agencije. Spoznaja da se ni filmovi više ne mogu gledati bez policijskih snaga sigurno nije nešto što raduje i ohrabruje.

Četvrta Merlinka bila je istinski trijumf aktivizma i sjećam se kako sam za SOC-ov portal LGBTI.ba napisala tekst s naslovom Kad bi život bio Merlinka. I danas to mislim i vjerujem da bi nam svima u tom slučaju bilo bolje, te da bi ukupno poboljšanje odnosa prema ljudskim pravima doprinijelo i ličnom rastu i razvoju, bez obzira na seksualnu orijentaciju, rodni identitet, i druge odlike.

Sjećam se da mi je tada Predrag Azdejković, osnivač Merlinke i dugogodišnji prijatelj Sarajevskog otvorenog centra, rekao: “Prokletstvo svih naših država je da se stvari kreću jako sporo i malo, ali se kreću, tako da ja vidim napredak. Pre svega vidim veliki broj mladih i hrabrih ljudi koji Merlinku vide kao slobodan prostor u kome se osećaju sigurno i gde gledaju dobre i kvalitetne filmove. Iako je pre svega u pitanju filmski festival koji promoviše kulturu i umetnost LGBT zajednice, Merlinka je i važan politički čin i to treba uvek da ostane. Ja bih voleo da sledeće godine Merlinka festival otvori ministrica za kulturu i sport BiH, jer je u pitanju kulturni događaj i treba da ima podršku kulturnih institucija u BiH.” Da bi ministarka kulture otvorila festival potrebno je najprije da postoji ministarstvo kulture na državnom nivou, a za nadati se da ćemo i jedno i drugo dočekati.

Petu Merlinku smo dočekali_e krajem januara 2016. uz slogan “Merlinka za svakoga”. Bez straha od napada se i realizovala i, nadamo se, postala i u percepciji većine dio redovne ponude kulturnih sadržaja Sarajeva. Njeno pokretanje na svakom nivou, a u prvom redu simboličnom, dio je i duga prema ljudima u prošlosti koji su rizikovali vlastiti život kako bi živjeli vlastitu slobodu i promovisali najviše ljudske vrijednosti. Kao što je to bio slučaj tokom otvaranja sad već čuvene prve sarajevske Merlinke kada je napravljen “iskren omaž Merlinkinoj hrabrosti, šarmu, slobodi”, kako je to svojevremeno rekla Jasmina Čaušević, programska koordinatorica Sarajevskog otvorenog centra.

Posljednja, peta Merlinka u Sarajevu, održana u januaru 2017, bila je događaj koji je posjetilo preko 500 ljudi. Možda taj broj u nekim drugim sredinama nema posebnu važnost, ali u domaćim okolnostima on je zavidan i za mainstream okupljanja. I kako je to kolega Azem Kurtić rekao – došli_e su svi_e oni_e koji_e žele biti slobodni_e i kojima je ljubav – ljubav.

Četvrta (2016) i peta Merlinka (2017) u Sarajevu imale su najviše posjetitelja_ica. Četvrta je završena nastupom sjajnih članica grupe Le Zbor uz kolektivnu izvedbu antifašističkog muzičkog repertoara. Peta Merlinka je uz vrhunski filmski program ugostila i House of Flamingo i njihov spektakularni drag show.

Merlinka 2017. prepoznata je i kao “najslobodnija”, i kao takva bila je dodatni poticaj za aktivističke napore, koji su brojni kao i prepreke. Dolazak zagrebačke queer art grupe House of Flamingo na posljednji festival LGBTI filma u Sarajevo, za zajednicu i poštovaoce i poštovateljice sloboda bio je događaj od neprocjenjive važnosti. Kroz drag kao svojevrsni kreativni i emancipacijski ventil House of Flamingo su sarajevskoj publici ponudili i više od očekivanog.

Merlinka nije samo važan aktivistički čin i platforma zahvaljujući kojoj se može djelovati prema onima koji manje razumiju ili ne žele razumjeti Drugo i Drugačije. Ona je važna spona sa svim onim što nije naše iskustvo, ma koliko bili_e otvoreni_e. Sjećam se koliko mi je uz niz odličnih filmova bilo dragocjeno pogledati film Maska koju živiš na četvrtoj Merlinki. Riječ je o filmu koji istražuje maskulinitete kao koncepte i norme povezane sa našim stereotipnim idealom muškaraca i koji nam predstavlja posljedice odstupanja od dominantnih obrazaca muškog ponašanja. Muškarci, odnosno dječaci koji ne mogu odgovoriti zadacima koji se od njih očekuju postaju ranjeni muškarci koji potom i sami ranjavaju. “Moramo da izbacimo muškarca iz glava i smjestimo ga u srca”, kaže jedan od junaka filma u kojem čujemo ispovijesti zlostavljača i žrtava, pedagoga, psihologa i terapeuta, ali i mladića koji su pod različitim okolnostima osvijestili potrebu da ne budu dio dominantnog kalupa i reprezenti muškosti na način na koji se to obično očekuje. Ovakvi filmovi ne bi trebali biti samo dio programa Merlinke, već sadržaj u okviru redovne osnovnoškolske nastave, kako bismo na sve načine pokušali spriječiti da se osjećaj neprihvaćenosti i lične frustracije jednoga dana ne izrodi u netoleranciju prema drugima.

Svašta se u ovoj napaćenoj zemlji kulturom predstavljalo i kao kultura promovisalo. Ponekad bi “plesalo samo jedno ljeto”, a društvenog traga najčešće ne bi ostavljalo. Iskustvo Merlinke i mogućnost da smo je sagradili_e bit će bez sumnje, barem u kolektivnoj aktivističkoj svijesti, upamćeno kao dio najboljeg što nam je umjetnost omogućila.