Autorica: Kristina Ljevak

Patrijarhat ne miruje

Ovaj film trebalo bi uvrstiti u sve programe rodnih studija, sve mirovne i slične konferencije, zapravo trebao bi biti dio obavezne lektire u svim školama, od osnovne pa nadalje. Seksualno ratno, ili u bilo kojem vremenu, nasilje nad ženom ne završava se samim činom. U patrijarhalnim sredinama kakva su kosovska i naša, ono se nastavlja u porodici, lokalnoj zajednici, užoj i široj familiji, među komšijama i susjedima. Žena žrtva seksualnog nasilja u patrijarhalnim sredinama percipira se kao krivac, onda kada odluči da progovori o vlastitom iskustvu traume postaje trajno stigmatizirana. O tome je Isa Qosja snimio film Tri prozora i vješanje te uspio reći neizrecivo, savršenom rediteljskom preciznošću dočarati nivo bola i pakao života kroz koji prolaze žene žrtve silovanja u dominantno muškom društvu koje se teže nosi sa okaljanom porodičnom časti već spoznajom da su dužni biti podrška vlastitim ženama. Qosjina slika trošne gostionice u kojoj se odvija seoski život negdje na kraju svijeta, kao metafore za društveni sud koji donosi odluke o tuđim životima i načinima na koje se nositi sa vlastitom traumom, više već bilo koji televizijski izvještaj s kraja dnevnika upoznaje nas sa životom žena koje su preživjele silovanje. I životom nakon silovanja. S njegovom filmskom pričom jedino se može uporediti lično prisustvo na sudskim svjedočenjima žena žrtava silovanja koje trajno mijenja percepciju života i donosi spoznaju da nema razlike između ratnog i mirnodopskog patrijarhata, te da je silovanje kao dio ratne strategije posljedica savršenog poznavanja patrijarhalnih okvira u kojima se odvijalo.

Prema iskustvima osoba koje su prisustvovale svjedočenjima o ratnom seksualnom nasilju, stiče se dojam da ne postoji ništa što će žena reći a da ne bude iskorišteno protiv nje. Takav odnos prema žrtvi nije samo posljedica ponašanja muškaraca sudija i svjedoka odbrane. Patrijarhat ne miruje i u svoje redove regrutuje ponajbolje predstavnice žena, one koje su savršeno preuzele patrijarhalnu matricu i koje se u svojstvu svjedokinja odbarane još žučnije zalažu za degradaciju žrtve. U filmu nastalom u produkciji Helsinškog odbora za ljudska prava, autorice Izabele Kisić, pod nazivom Šta hoće žene na desnici, vidimo snimak svjedočenja liderke Demokratske stranke Srbije, Sande Rašković Ivić, pred Haškim tribunalom 2000. godine, u svojstvu svjedokinje odbrane na suđenju optuženima za silovanja Bošnjakinja u Foči. „Osoba koja kaže da je silovalo 150 muškaraca, mora da se seća i događaja, jer ako se seća broja muškaraca, onda bi trebalo da se seća i detalja o tome, znači svaki muškarac za nju bi trebalo da bude jedna traumatska priča, s tim što se ona onda mora sećati i boje njegovih očiju i gde se to dogodilo“, kaže svjedokinja, inače doktorica psihijatrije i u to vrijeme direktorica beogradskog Centra za psihoze. Obaveze prema ideologiji koju zastupa bez sumnje su ispred lječničke ektike, te Rašković Ivić kao dodatni argument navodi činjenicu da ne postoji medicinska dokumentacija o silovanjima što bi trebalo da ukaže kako se silovanja nisu ni desila. Medicinska dokumentacija iz koncentracionih logora u nadležnosti vojske čiji su vojnici izvršavali silovanja nije nešto što praksa poznaje, što očigledno nije i dovoljan razlog da ga kao argument na suđenju Rašković Ivić ne spomene. U suprotnim primjerima, kada bi se žene sjetile nekog detalja, poput vremena kada se silovanje desilo, ukoliko je u prostoriji postojao sat, umanjila bi se vjerodostojnost svjedočenja jer – kako je u tom trenutku uspjela pogledati na sat.

 

Cijeli tekst dostupan je u zborniku ”Feministička čitanja društvenih fenomena”, radovi polaznica/ka feminističke škole Žarana Papić, drugo dopunjeno izdanje.

Realizaciju Feminističke škole Žarana Papić finansijski podržava Švedska vlada putem Švedske agencije za međunarodni razvoj i saradnju (Sida).