Tekst nastao u saradnji sa Fondacijom Heinrich Böll

 

Autorica: Nidžara Ahmetašević

 

U jeku krize koja je izazvana nespremnošću institucija da se nose sa velikim brojem izbjeglica i migranata koji su pristizali u Europu tokom 2015. i 2016. godine, Bosna i Hercegovina je usvajala Zakon o azilu i Zakon o strancima Bosne i Hercegovine. Razlog za donošenje ovih zakona proizašao je iz potrebe za usaglašavanjem ovdašnjeg zakonodavstva sa EU acquis-em, što je obaveza preuzeta potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.

Zakon o azilu iz 2016. godine, u većem dijeli je usaglašen sa europskim zakonodavstvom u ovoj oblasti. No, iz analiza koje je radio Sarajevski otvoreni centar, vidljivo je da postoji još oblasti koje moraju biti poboljšane da bi se osiguralo puno poštivanje prava ljudi koji traže azil ili status zaštite u BiH.

Ono što je prednost ovog Zakona je da uvodi neke nove pojmove i principe do sada nepoznate u BiH. Pored ostalog riječ je o principu „sur place“, te reguliše status izbjeglice i status supsidijarne zaštite, navodi prava tražitelja azila na rad, srednjoškolsko obrazovanje, novine u pravu na informisanje, pravnu pomoć, psihosocijalnu pomoć itd.

Ipak, na osnovu urađene analize, pravni stručnjaci ukazuju da je potrebno redefinisati neke definicije, uključujući onu koja određuje ko se može smatrati izbjeglicom u BiH.

Naime, prema postojećem zakonodavstvu, izbjeglica je stranac ili osoba koja nema državljanstvo, a “kojem je Ministarstvo sigurnosti BiH priznalo izbjeglički status u skladu s Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine  i  Protokolom  o  statusu  izbjeglica  iz  1967. godine i ovim zakonom”. Ovakva definicija ustvari nije usklađena sa direktivama EU.

Naime, izbjeglicom bi se trebala smatrati svaka osoba koja “zbog osnovanog straha od progona zbog svoje rase, religije, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj grupi, je izvan svoje zemlje, bez državljanstva i koja ne može ili, zbog tog straha, ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje; ili koja, budući da nema državljanstvo, a kao rezultat tih događaja se nalazi izvan zemlje svog prethodnog uobičajenog boravka, ne može ili, zbog tog straha, ne želi da se u nju vrati”.

Ovo je definicija preuzeta iz Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. i njenim protokolima, koja ne spominje kao uslov da izbjeglički status mora da prizna nadležna institucija, budući da se osoba smatra izbjeglicom ako ispunjava kriterije sadržane u definiciji i prije formalnog određivanja statusa.

Još jedan nedostatak je u definiciji “određene društvene grupe”. Sadašnji zakon u ovu kategoriju svrstava grupu osoba koje dijele zajedničku  karakteristiku,  “a da to nije rizik od proganjanja  ili  koja njihovo društvo percipira kao posebnu grupu”. Ta   karakteristika može biti urođena, nepromjenjiva “ili  na  drugi  način fundamentalna za ljudsko dostojanstvo, svijest ili uživanje ljudskog prava”.

No, smatraju pravni stručnjaci SOCa, ovako definisan pojam je nejasno određen. Prema EU legislativi, grupa osoba će se smatrati “određenom društvenom grupom ako njeni članovi “dijele zajedničke urođene osobine ili zajedničko porijeklo koje se ne može izmijeniti, ili imaju karakteristike i uvjerenja koja su toliko značajna za njihov identitet ili svijest da ih se ne bi smjelo prisliti da ih se odreknu”, te da posjeduju “poseban identitet u zemlji porijekla jer je društvo koje je okružuje smatra različitom”.

Da bi bio u potpuno usklađen sa EU direktivama, ova definicija mora sadržavati i referencu na grupu koja se temelji na zajedničkim karakteristikama seksualne orijentacije. “Seksualnom orijentacijom ne mogu se smatrati djela koja se smatraju kaznenim djelima sukladno zakonodavstvu države članice. Značajke vezane za spol, uključujući rodni identitet, moraju se uzeti u obzir za potrebe određivanja pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili utvrđivanja osobina takve skupine.”

Pri analizi je utvrđeno da Zakonu o azilu BiH u potpunosti izostavlja potrebu za uzimanjem u obzir spola, seksualne orijentacije i rodnog identiteta prilikom utvrđivanja pripadnosti određenoj društvenoj grupi.

Još jedan problem primjećen je u dijelu koji se tiče prava na spajanje sa porodicom. Ovo pravo postojeći Zakon daje samo izbjeglicama, a ne i osobama pod supsidijarnom zaštitom, što također nije u skladu sa uputama EU. Naime, iako EU zakonodavstvo također jasno ne daje pravo na spajanje sa porodicom osobama pod subsidijarnom zaštitom, naglašeno je i provodi se u praksi, da je očuvanje porodice od izuzetnog značaja, te se ne pravi razlika između izbjeglice i osoba pod subsidijarnom zaštitom.

Još jedna mana Zakonu je da pri usaglašavanju, zakonodavac nije uzeo odredbu koja je predložena iz civilnog sektora, a nalaže da tražitelj azila ili izbjegličkog statusa bude obaviješten o drugim organizacijama civilnog društva koje se bave zaštitom prava izbjeglica ili pojedinih ranjivih grupa.

Kao i Zakon o azilu, Zakon o strancima je uveliko prilagođen onom što je EU tražila od BiH, ali su primjetna i određena odstupanja. U analizi koja je uređena u sklopu projekta SOCa, primjećeno je – pored ostalog – kako u dijelu koji se odnosi na zabranu diskriminacije stoji: “Zabranjena je diskriminacija stranaca po bilo kojoj osnovi, kao što su: rod odnosno spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, status koji se stiče rođenjem ili drugi status”. Ovakva formulacije, tvrdi se u analizi, nije usklađena sa Zakonom o zabrani diskriminacije, “niti odgovara društvenoj stvarnosti u smislu pružanja zaštite marginaliziranim grupama u bh. društvu, te strancima koji dolaze iz država u kojima im je zbog njihovih karakteristika ugrožen život i sigurnost, te je zabranjen prisilni povratak”. Ono što nedostaje u postojećoj odrednici je spomen zabrane diskriminacije na osnovu osnovu seksualne orijentacije, invaliditeta, vjere ili uvjerenja te dobi.

Kako bi naše zakonodavstvo bilo zaista na strani onima kojima je potrebna zaštita, potrebno je da zakonodavac razmotri ove i druge prijedloge koji dolaze iz civilnog sektora, te donese potrebne amandmane.

 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno i stav projektnih partnera