Na Kosovu, u Srbiji i Bosni, nevladine organizacije sakupljaju podatke o zločinima iz mržnje i koriste EU ambicije svojih zemalja da zagovaraju za prava
Mladi gay aktivist polako mješa šećer u svojoj kafi i kaže da nikad nije imao momka koji bi ga držao za ruku u javnosti.
“Većina ljudi iz moje generacije su previše preplašeni da izađu iz ormara,“ govori 22-godišnji Liridon Veliou, koji radi sa LGBT ljudskopravaškom grupom QESh. Iza njega je scena iz kafića iz bilo kojeg Europskog grada – pametni telefoni i MacBook kompjuteri osvjetljavaju lica mladih muškaraca i žena a u pozadini su police za knjigena kojima su poslagani američki romani iz 60-tih.
Ali iza terase kafića i njene mlade klijentele sa otvorenim umovima, se nalazi zemlja u kojoj je 81% osoba iz LGBT zajednice pretrpjelo prijetnje ili uvrede zbog svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta. Ovo je najveća stopa diskriminacije na Zapadnom Balkanu, prema istraživanju iz 2015 od strane National Democracy Institute.Ove statistike su jak podsjetnik da, unatoč vanjštini, ovo nije London ili Rim – ovo je Priština, glavni grad Kosova.
Na papiru, Kosovo izgleda moderno i inkluzivno – njegov napredni ustav koji je napisan poslije rata 1998.-99. uključuje i zabranu diskriminacije po osnovu seksualne orijentacije. Ali LGBT grupe kažu da ova slika ne prikazuje stvarnost. “Ako pogledate kosovski ustav, pomislili biste da je ovdje prilično dobro mjesto za život jedne LGBT osobe,” kaže Gemza Burgija, programska menadžerica u Centre for Equality and Liberty (CEL), jednoj grupi za LGBT prava u Prištini. “Ali ovo nije realnost.”
Kako bi otkrili/e poteškoće sa kojima se suočava LGBT zajednica na Kosovu, Burgija i njene kolege/ice su započeli/e raditi na prvoj javnoj datoteci u državi, koja će dokumentovati slučajeve diskriminacije i nasilja prema LGBT zajednici i koja će biti dostupna on-line od juna.
Činjenično zagovaranje je važan mehanizam, kaže Lilit Poghosyan koja radi za Ilga Europe. “Na početku, [vlade Zapadnog Balkana] su rekle da diskriminacija ne postoji. Kako bi dokazale da postoji, organizacije su započele da prikupljaju podatke pošto nijedna vlada nije imala sistem da to uradi.”
Koristiti datoteku u svrhu borbe protiv diskriminacije je bilo korisno u slučaju Bosne. U 2013. godini, ispitivanje ljudskopravaške grupe Sarajevski otvoreni centar (SOC), je pokazalo da 73% LGBT zajednice nema povjerenja u policiju.Naoružani/e sa ovim dokazom, grupa je prišla Ministarstvu unutrašnjih poslova i započela da radi sa policijskim odjelom i da ih educira o LGBT zločinu iz mržnje.
SOC-ove uposlenice Vladana Vasić i Maja Lukić Schade vjeruju da su bile pozvane da budu uključene u trening za policiju zato što im je datoteka omogućila da budu „veoma glasni/e“ zbog povećanog broja zločina iz mržnje.“Da nismo dokumentovali/e slučajeve, uradili/e istraživanja unutar LGBT zajednice i predstavili/e Ministarstvu konkretne podatke, mi vjerovatno ne bismo surađivali/e sa njima ovako usko kao što smo do sada surađivali/e“ rekle su.
Vasić i LukićSchade vjeruju da je datoteka krucijalna za pritisak vlasti. “Pošto je LGBTzajednica nevidljiva, većina ljudi i institucija sa kojima radimo pitaju za brojeve ili procente kako bi utvrdili/e relevantnost ovog pitanja. Ako ne postoje podaci, relevantne vlasti mogu tvrditi da nema potrebe da se radi na ovom pitanju.”
Korištenje EU ambicija
Saradnja između šest nevladinih organizacija iz regiona ima za cilj da koristi činjenicu da je poštivanje gay prava kriterij za ulazak u EU da poboljša polužajLGBT osoba na Zapadnom Balkanu. Aktivisti dokumentuju situaciju na terenu, tako da zemlje kandidatkinje i potencijalne kandidatkinje kao Kosovo, Bosna, Makedonija i Srbija ne mogu preuveličavati napredak koji su napravile.
Dok kosovski aktivisti/ce koriste datoteke da potaknu državne institucije da ispune svoje odgovornosti, u Srbiji, sakupljanje podataka je postalo važan instrument za provjeru da li državne institucije manipulišu statistikama.
“Datoteke su važne za nas zato što država ima tendenciju da umanjuje količinu zločina iz mržnje, govora mržnje i diskriminacije,” kaže Jelena Vasiljević, programska kordinatorica iz beogradske LGBT grupe Labris. Ona vjeruje da srbijanski pravosudni sistem radi ovo kroz procesuiranje zločina protiv LGBT zajednice kao uobičajene nasilne zločine, skidajući oznake zločina iz mržnje.
Kako ljudskopravaške organizacije sa Zapadnog Balkana kooperiraju više, važnost podataka se proširila kroz region, dostižući Albaniju – također državu kandidatkinju za EU – gdje Pink Embassy radi na svom prvom istraživanju.
Artan Karoli, direktor grupe kaže, da štoPink Embassysakuplja više i više dokaza diskriminacije u Albaniji, državne institucije počinju da vide organizacije kao „jaču i ozbiljniju“.
U konačnici, podaci daju grupama civilnog društva, kao što je Pink Embassy, snagu da potaknu rad svojih država na polju LGBT prava zato što, kako Poghosyan iz Ilge Europe kaže, “lične priče nisu dovoljne”.