Cyber feminizam bio je tema drugog predavanja u okviru trećeg ciklusa Neko je rekao feminizam koje je održano u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu je u utorak, 14. aprila. Pod nazivom 50 nijansi cyber feminizma: Feministički principi interneta, predavačice Belma Kučukalić i Valentina Pellizzer(OneWorldPlatform/web portal Zenskaposla.ba) pojasnile su koliko je važno prisustvo djevojčica, djevojaka i žena u IKT-u, osvrćući se na konkretne slučajeve koji pokazuju koliko internet može biti mjesto slobode, ali i opresije. Tekst o ovom predavanju preuzimamo sa stranice Soc.ba.

Piše: Masha Durkalić

Kao što i samo ime predavanja kaže, predavačice su prisutnima na više načina približile šta internet i informacijsko-komunikacijske tehnologije (skraćeno IKT), znače za feminizam, kao i za ostvarivanje prava djevojčica, djevojaka i žena. Skrećući pažnju od česte predrasude da se cyber feminizam poistovjećuje sa cyber nasiljem i drugim sličnim (negativnim) konotacijama, predavačice su željele skrenuti pažnju i na dobre stvari koje žene danas rade kroz tehnologiju.

No, kako je u startu napomenula Belma Kučukalić, o cyber feminizmu se ne može dogovoriti bez da se spomene Donna Haraway, teoretičarka i profesorica koja je 1985. godine napisala Manifest kiborga (A Cyborg Manifesto: Science, Technology, and Socialist-Feminism in the Late Twentieth Century), esej u kojem govori da tehnologija nije neutralna. Haraway je rekla da ne postoji razlika između čovjeka i vještački napravljenih mašina i da ljudi, koji prave mašine, ne mogu biti odvojeni od mašina, jer ih oni kontroliraju. “Danas većina nas ima svoje Facebook i Twitter profile, ima svoje identitete unutar virtuelnog svijeta. Na neki način smo i mi kiborzi našeg Facebook identiteta i našeg identiteta od krvi i mesa. I svi naši identiteti unutar virtuelnog prostora su produžetak našeg stvarnog identiteta”, rekla je Belma Kučukalić. Donnina teza je bila da mašine, kao i tehnologija koja se tada počela razvijati, mogu da služe ljudima, te je smatrala da žene trebaju da prihvate tehnologiju kao nešto što može doprinijeti liberalizaciji feminizma i oslobađanju žena. Nakon upoznavanja s Donnom Haraway, Belma je govorila o feminističkom kolektivu VNS Matrix, kojeg su osnovale četiri vizuelne umjetnice iz Australije, i koje su prve govorile o rodnoj ravnopravnosti na webu kojeg poznajemo danas, a koji je 1991, kada su one djelovale, bio mnogo manje razvijen. U njihovom Cyber manifestu za 21. vijeku ne izražavaju ljutnju jer se tehnologija razvija van žena i žene ostaju posmatračice. VNS Matrix su sebe nazvale prvim cyber feministkinjama.

Akcelerator patrijarhata

S obzirom na to da se najviše virtuelnog nasilja dešava upravo preko društvenih mreža, citirajući istraživanje koje se bavilo politikama Facebooka, You Tubea i Twittera, triju najmasovnijih društvenih mreža koje danas imaju najviše korisnika/ca, u vezi s virtuelnim nasiljem, predavačice navode da ukoliko virtuelno nasilje koje se dešava na njima direktno ne dotiče brendove ovih društvenih mreža i ne daje loš imidž, na njega se uopće ne reagira. No, ukoliko se desi loša stvar po brend, reagirat će. U posljednje tri godine ove kompanije su počele surađivati s fokus grupama aktivistkinja na načinima smanjenja nasilja na društvenim mrežama, ali ono što je problem s tim fokus grupama je što ih čine bijele educirane žene iz Amerike. Posljednji, i najproblematičniji aspekt, je odsustvo holističkog pristupa i javnog deklariranja o zaštiti ljudskih prava. Belma navodi dva dijametralno suprotna primjera koji ovo ilustriraju: s jedne strane je pokret Free the Nipple (Oslobodi bradavicu), koji se bori protiv demonizacije ženskih grudi koja se dešava u javnosti, a s druge strane je primjerice Facebook grupa 12-year-old Sluts (u prijevodu: 12-godišnje drolje), sa selfiejima maloljetnih djevojčica koji se kupe po internetu i stavljaju na grupu i koji se potom masovno nasilnički komentiraju (ove grupe, usput rečeno, imaju i svoje bh. varijante, poput jedne koja se zvala Najveće drolje osnovnih i srednjih škola, koja je izbrisana). “Ako dječak stavi svoje selfieje na internet, on se neće suočiti s istom društvenom reakcijom kao što će se suočiti djevojčica, zato što je u pitanju kultura. Internet je samo akcelerator kulture na koju smo svi navikli, a to je patrijarhat”, kaže Valentina Pellizzer. Prema spomenutom istraživanju, od tri navedene kompanije, YouTube je najvoljniji pričati o nasilju nad ženama, te je uspostavio YouTube Deputy System – fokus grupu u kojoj YouTube razgovara sa ženama i muškarcima koji su već preživjeli nasilje preko njihove mreže, te radi na novim mehanizmima zaštite i traži informacije o tome kako neko ko doživljava nasilje to može iskomunicirati sa samim YouTubeom.

Dan djevojčica u IKT-u obilježava se svakog posljednjeg četvrtka u aprilu, a ove godine bit će obilježen 23. aprila. Ova je inicijativa važna zbog postojanja tipično muških i ženskih područja djelovanja – nauka, tehnologija, inženjerstvo i matematika su područja za koja je interes djevojčica jako ograničen. “Ako obratimo pažnju na brzinu razvoja tehnologije i činjenicu da će u sljedećih 10-12 godina tržište tražiti ljude koji se bave IKT-om, mi moramo djevojčicama reći da je jako važno da se sada educiraju u poljima IKT-a”, kaže Belma. OneWorldSee ove godine ima kampanju Šta mi možeš reći o Adi? u kojoj pozivaju mlade ljude do 18 godina da snime videoklip u trajanju do jedne minute kojim će ispričati sve što znaju o bilo kojoj ženi iz svijeta tehnologije koju izaberu, bilo da je u pitanju Ada Lovelace, koja se smatra prvom kompjuterskom inženjerkom, ili njihova profesorica informatike. Konkurs će biti otvoren do 20. aprila, i naravno, otvoren je i za djevojčice i za dječake jer je edukacija podjednako važna.

Opasnosti virtuelnog nasilja

Jedan jeziv primjer koji u potpunosti pokazuje šta virtuelno nasilje čini žrtvama, je primjer Amande Todd iz Kanade, koja je s 15 godina počinila samoubistvo zbog virtuelnog zlostavljanja koje je doživjela. Amandu Todd je, nakon što je kao 12-godišnjakinja pokazala grudi anonimnoj osobi s kojom je razgovarala, a koja ju je na to nagovarala čak godinu dana, doživljavala strašno zlostavljanje u svojoj neposrednoj okolini jer je ta ista osoba, čiji identitet nikada nije otkriven, fotografiju pustila na internet. Fotografija je postala viralna, a Amanda, uprkos seljenjima i mijenjanju škola, samoranjavanju, psihoterapiji i nekoliko pokušaja samoubistva, nije uspjela da se izbori s tim. Prije nego što je si oduzela život, napravila je video na YouTubeu u kojem je koristeći rečenice ispisane na karticama ispričala šta joj se desilo, ostavljajući to kao poruku drugim djevojčicama koje mogu učiti od njenog iskustva. Tek nakon njene smrti se u Kanadi počelo govoriti o donošenju zakona koji bi u ovakvim slučajevima prestao štititi privatnost počinitelja. Jedan malo drukčiji primjer virtuelnog nasilja je onaj Anite Sarkeesian, feministkinje koja vodi blog Feminist Frequency, i koja je, nakon što je preko Kickstartera, online platforme za doniranje novca, prikupila 160.000 dolara za svoje istraživanje o seksizmu i mizoginiji u videoigricama, postala žrtva ogromnog vala virtuelnog nasilja koje joj se dešava svakog dana. Čak je napravljena i igrica u kojoj je možete ubiti ili silovati, a njen primjer je jedan od najpoznatijih primjera virtuelnog nasilja u skorijoj historiji.

Konačno, još jedan zanimljiv primjer patronizacije žena u IKT-u je i knjiga o Barbie – Ja mogu da budem kompjuterska inžinjerka. U jednoj od scena iz knjige Barbie, najpoznatija lutka na svijetu, sjedi za stolom ispred svog kompjutera, i govori “Ja samo dizajniram igricu, a trebaju mi Steven i Brian da je kodiraju”. Osim toga, kompjuter od Barbie dobije virus, ali ona ne zna šta se dešava, a potom otkriva da je virus samoj sebi prebacila putem svog srcolikog ružičastog eksternog diska. Dvije feministkinje su odlučile napraviti svojevrsni remix ove knjige, dajući joj isti naslov, samo s podnaslovom S manje seksizma.

Tehnologija nije neutralna

Od iskustava i inicijativa na Balkanu i u BiH, predavačice su navele i trening Women rock IT o digitalnoj privatnosti i sigurnosti na internetu i virtuelnom nasilju, u kojem je učestvovalo 35 žena iz regije iz različitih oblasti – od softver developerki, preko učiteljica, pa do psihologinja. Belma je spomenula i dvije značajne inicijative, koje, igrom slučaja, obje dolaze iz Srbije. Prva inicijativa je FemWiki, projekat posvećen povećanju broja žena koje uređuju Wikipediju, s obzirom na to da statistike pokazuju da globalno samo 8-9 posto žena uređuje Wikipediju, dok se na Balkanu, iako ne postoji zvanična statistika, taj procent procjenjuje na 3 posto. Druga inicijativa je mobilna aplikacijaBezbedna, koju su uradili studentice i studenti i Autonomni ženski centar iz Beograda, koja u slučaju opasnosti šalje poruku policiji i ličnim zaštitnicima gdje se osoba nalazi i da joj treba pomoć, kao i mapu gdje se nalazi najbliža policija, hitna pomoć i socijalni centar. Aplikacija ima nedostataka (može se koristiti samo u Srbiji, za njeno korištenje je potreban smartphone i mobilni internet), ali u planu je njeno usavršavanje i korištenje uz Bluetooth narukvicu koja jednim pokretom šalje poruku bez da osoba mora izvaditi mobitel i tipkati poruku s obzirom na to da je to često nemoguće učiniti u situacijama nasilja.

“Mi često zaboravljamo da je internet brz, i da je dvosmjeran. Svako može pričati s kim god i u svakom trenu. Internet može biti jako dubok, ali kada je u pitanju komunikacija, on je najplića mreža. Najbolji savjet je razmišljati prije nego što nešto napišeš. Najbolji status je onaj koji nikad nisi napisao/la. To je koncept interneta”, smatra Valentina Pellizzer. “Digitalna tehnologija omogućava da vidimo druge realnosti, drugi način da budeš ono što jesi”, dodaje ona. “Mi možemo voljeti Facebook, možemo misliti da u tom prostoru imamo svoj alternativni svijet, ali moramo priznati da taj prostor ima svoju viziju i ideologiju. To je kapitalistička ideologija. Facebook nije tu za dobrobit svih nas. Facebook je tu za dobrobit onih koji imaju dionice.” Isto je i s drugim korporacijama, poput Twittera ili Googlea, koji ima veću moć od nekih država. “Najveća zabluda kada pričamo o internetu je da mislimo da je neutralan. Tehnologija nije neutralna. Prostor interneta nije prostor alternative. To je prostor koji je jako komercijaliziran.”

Na kraju su predavačice istaknule važnost feminističkih principa, od kojih je prvi i najvažniji sljedeći: “Feministički internet radi na osnaživanju većeg broja žena i queer osoba u svim svojim različitostima – da razmontiraju patrijarhat.” Pri tome Valentina ističe koliko je queer važan: “Kvirstvo je dalo suštinu internetu. Na internetu ja mogu biti muško, žensko, šta god želim. U virtuelnom svijetu mogu probati nešto drugo. Internet je mjesto gdje mi možemo biti slobodni, ali internet nije slobodan.” Na kraju ona ističe da pravo na privatnost ne znači strah. “Pravo na privatnost znači da imam kontrolu nad tim s kim, gdje i kad ću nešto podijeliti. I kada imam privatnost, onda znam gdje ću tražiti svoje zadovoljstvo, jer internet jeste mjesto zadovoljstva, a djevojke i žene trebaju imati moć nad tehnologijama da rade šta god žele.”