Preuzeto sa: Radio Slobodna Evropa

U okviru trećeg ciklusa predavanja “Neko je rekao feminizam” Sarajevski otvoreni centar uz podršku Fondacije Friedrich Ebert u četvrtak u Sarajevu priredio je predavanje na temu “Cosmo-politika: dijetalni feminizam ženskih časopisa”.

Univerzitetski profesor i književnik Nenad Veličković u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH govorio je o (anti)feminizmu ženskih magazina koji, osnaživanje i emancipaciju žena ističu deklarativno, pripadaju domeni potrošačke kulture i opšte “seksualizacije” savremenog društva.

RSE: O odnosu društva prema ženi pisali ste i u knjizi “Viva Sexico”, gdje ste kroz pregršt primjera iz literature i ženskih časopisa govorili o ovoj tematici. Kako danas bh. društvo tretira ženu? Da li i dalje imamo naslove tipa “Ona je uspješna i poslovna žena, a uz to i odlična majka”, ili je došlo do iskrenog emancipovanja i uvažavanja žene kao ravnopravne društvene jedinke?

Veličković: Nisam analitičar tih stvari u društvu. I sami ste u pitanju rekli da ovu problematiku više posmatram kroz književnost i obrazovanje. Ali, ono što mogu reći jeste da se bh. društvo u obrazovanju nije pomaklo. Feminizma kao teme i ideja za koje se feminizam zalaže u obrazovnom sistemu BiH ima malo, u nastavi književnosti gotovo nikako i to je nešto što se nije promijenilo ni sa uvođenjem devetogodišnjeg nastavnog plana i programa. U samom društvu vidite da su prije nekoliko dana ljudi iz SOC-a (Sarajevski otvoreni centar, op.a.) uložili protest zbog zastupljenosti žena u vladajućim strukturama koja je manja od propisanih kvota.

Mi smo na portalu Školegijum.ba objavili tekstove koji govore o tome, na stranicama SOC-a, takođe, ima jedna dobra analiza koja govori da, sa jedne strane, imamo prilično dobre propise koji su uspjeli da anuliraju neke zaostale i loše stvari iz prošlosti, ali da u tim strankama, koje su i dalje muške i patrijarhalne, žene – manje-više – služe za ukras, da ih stave na liste, ali na kraju i ljudi koji glasaju zaobilaze žene na tim listama, a i onda kada se dijele fotelje muškarci, nekako, nemaju povjerenja u žene.

RSE: Kome društvo u Bosni i Hercegovini može “zahvaliti” na takvoj zadrtosti?

Veličković: Ljudsko društvo je, zaista, kompleksno i hiljadu je tu faktora i izdvojiti nekoga posebno bilo bi prilično podcjenjivački prema slušaocima RSE i, na kraju krajeva, tome šta radim. Ali, pošto se u posljednje vrijeme intenzivno i strasno bavim obrazovanjem, onda mogu reći da je jedan od razloga zašto je to tako upravo zbog lošeg obrazovanja. Kad bi se o tome od malih nogu sa djecom govorilo, kad bi se preispitivali stereotipi na kojima počiva patrijarhalno društvo, kad bi djeca imala priliku da vide alternative – vjerovatno bi imala drugačiji odnos i prema tome i, možda, bi ti dečki kada jednom odrastu u zrele muškarce i kada zauzmu neke pozicije u strankama – vidjeli u ženama ravnopravne partnere i ljude koji mogu da vode i stranke na jednako dobar ako ne i bolji način.

RSE: Ali, dok bh. društvo dočeka taj stepen razvijenosti, šta možete reći o literaturi i časopisima “posvećenim” ženama?

Veličković: Ovo predavanje je vrlo jasno vezano za moju knjigu “Viva Sexico” koja je napisana prije skoro 15 godina. Činjenica da su me ljudi pozvali da govorim o tome šta je u toj knjizi napisano prilično mi je drag kompliment, jer znači da i nakon 15 godina sve što je tamo napisano i dalje je jednako. Ja sam, pripremajući se za ovo večerašnje predavanje, otišao na internet, na stranicu Cosmopolitana i našao apsolutno jednake primjere, primjere jednako zanimljive za analizu i jednako uvjerljive za moju tezu koju sam u knjizi iznio i koje sam tokom predavanja ponovio.

Jedino mi je bilo žao što prije 15 godina nije bilo interneta nego sam morao čekati mjesec dana da kupim Cosmopolitan, zatim čitati, podvlačiti, izrezivati, a sada na internetu za samo nekoliko klikova dođete do puno bolje građe za manje vremena, tako da sam došao u iskušenje da, eventualno, obnovim knjigu “Viva Sexico”, odnosno da proširim taj dio u kojem se pominje Cosmoboy. Meni je to uvijek bilo jako zabavno da radim.

RSE: Možete li nam spomenuti neke teze koje ste iznijeli u knjizi, a i ponovili na predavanju?

Veličković: Dovoljno je da spomenem samo naslove tekstova, jedan je “Pušmanke, lele pušmanke”, drugi je “Princeza na zrnu praška”, treći naslov je “Mlitoris”, četvrti “Opinion faker”… Sedamdesetak je naslova i svi su osmišljeni tako da igrom riječi ili slova ukažu čitaocu na problem koji se tu javlja. Cijela ideja je bila da jedan muškarac, koga sam nazvao Cosmoboy, čita Cosmopolitan, a savjete koji se daju ženama, on pokušava da primjeni na sebi. Rezultat njegovog čitanja i analize tih tekstova pokazuje da su to prilično površni i neupotrebljivi savjeti, da je to jedan manir koji se stalno ponavlja iz broja u broj.

Smatram da je veliki problem to što se taj magazin ponavlja, a što upućuje na to da mu se publika mijenja i da on – takav kakav je – stalno ima nove čitateljice koje dorastaju uz njega, a to su tinejdžerice i djevojke u dvadesetim godinama kojima to, na neki način, daje signale ili uputstva kako da se snalaze u poslovnom svijetu, životu ili u odnosima sa partnerima, u odnosima prema sebi i svom tijelu. To sve skupa, gledajući izvana, izgleda kao nešto što je puno korisnih savjeta od naslova.

Međutim, kad se uđe dublje u to, ti savjeti nisu upotrebljivi, ponavljaju se, nepraktični su, a što se tiče seksa – samo na prvi pogled hrabri a, ustvari, dosta konzervativni. Sve skupa, to je jedan manji dio sadržaja dok se veći, uglavnom, odnosi na kozmetiku i prodaju preparata za mršavljenje i zdravlje. Zapravo, to je jedan dobro upakovan katalog prodaje.

RSE: Lično mi je među dražim primjerima iz Cosmoboya, prvog poglavlja knjige “Viva Sexico”, priča o Znanstvenici. Inspirisani Cosmopolitanovim tekstovom o nekoj naučnici napisali ste, između ostalog, da “znanstvenica ima 25 godina. (Mlada, a znanstvenica!) Živi na relaciji Rijeka-London, ali najdraži grad joj je Pariz. (Maria Curie je tamo s mužem otkrila radij i polonij!) Iz znatiželje se osamostalila zarađujući kao model. (Samohrana znanstvenica!!!) Iz kuće ne izlazi bez labella i kreme za ruke (ogrubjele u naučnim eksperimentima!), a “jedan sloj maskare bio je dovoljan da njene zelenosive oči, obrubljene svijetlom olovkom, zablistaju!” (Maskara je vjerovatno 2000 Calorie Dramatic Look, Max Factor.) Znanost je napredovala od Marije do Ivane. Nekada su oči znanstvenica blistale od žara nadahnuća, i vjere u svoju ideju. Danas od jednog sloja maskare. Nekada se znanstvenicom postajalo odricanjem i samopožrtvovanjem, danas šminkom. Maria Curie je u 25. godini stigla u Pariz da studira, Ivana da pozira.”

Veličković: Taj tekst sam čitao večeras, jer on uvodi u tekst i objašnjava koncept cijelog tog dijela. Možda je ljudima bilo interesantno da čuju, nakon 15 godina, šta sada o tome mislim. Ta knjiga nije naišla na neki veliki odjek u javnosti. Vrlo malo ljudi je pisalo o njoj. Kritika nekih ozbiljnijih nije bilo. Meni se čini da, evo nakon 15 godina, ako je još aktuelna i može privući nečiju pažnju znači da sve skupa nije bilo besmisleno.

Iz toga je izašlo moje istraživanje čitanki i bavljenje obrazovnim sistemom, prosto da vidite da se neki časopisi pojavljuju u trafikama, da je njihov intelektualni nivo nizak a da imaju dosta čitalaca te da se predstavljaju kao da je neka revolucija u mišljenju – to je direktno vodilo ka tome da imate loš obrazovni sistem u kojem tako banalne stvari mogu imati tako veliki broj čitalaca. To se, naravno, ne odnosi samo na Cosmopolitan, to se, manje-više, odnosi na sve magazine – za žene i muškarce, odnosi se i na bh. medije.

RSE: Smatrate li da je, možda, ideja globalnog društva da se žena posmatra kao biće drugog reda, vječito podređena muškarcu?

Veličković: Ne. Ja se barem ne krećem među takvim ljudima i u takvim društvima niti razgovaram sa ženama koje sebe tako doživljavaju. Većina mojih prijatelja ne živi više u tom vremenu. Međutim, nisam siguran izvan tog kruga koliko je to drugačije, ali ono što vidimo, a vidjeli smo oko tih izbora o čemu smo maloprije govorili da, očigledno, većina ljudi u ženi nema povjerenja da može da radi neke poslove koje ona sigurno može. Dosta je razloga zašto je to tako. Jedan je zasigurno obrazovanje. Kad bi se o tome na drugačiji način govorilo mijenjali bi se stavovi o ženama.

Vi ste maloprije rekli “dok čekamo da se nešto riješi…”. Ako čekamo, do promjena nikad neće doći. Trebamo prestati čekati i početi raditi svako tamo gdje može i kako može. Pošto radim na fakultetu unutar akademske zajednice, vezan sam za proces obrazovanja, našao za shodno da pokušavam da prijedlozima za reforme otvorim neki prostor u tom sistemu za priče o feminizmu, ženskim pravima, uopšte o ljudskim pravima. Sad vidim da mi je “Viva Sexico” kao knjiga bila važna stepenica u bavljenju tom temom.

RSE: Pišete li nešto novo?

Veličković: Pišem svašta. Radim na jednoj knjizi analiza drama Dušana Kovačevića koje jako volim i smatram da zaslužuju jednu vrstu preciznog čitanja. Imam nekoliko započetih romana koje nijedan nema šanse da završim dok neke druge kojima se bavim, a to je sad obrazovanje, ne privedem kraju. Imam ideje za neke drame, ali to sad nije do mene nego i do pozorišta sa kojim sarađujem. Dugo sam radio na tome i konačno je nedavno izašla knjiga “Igre za djecu i pozorište” u kojoj je sakupljeno pet drama koje su pisane za djecu i za pozorište. One su malo drugačije od onoga što, inače, ljudi koji čitaju moje knjige znaju – veselije su i bezbrižnije.