U subotu 8. aprila, od 10h do 15h, održana su prva predavanja u okviru prvog modula Feminističke škole Žarana Papić. Uvodno predavanje održala je Jasmina Čaušević, na temu: „Feminističke, ženske i queer studije  –  odnos sa normiranim i akademskim znanjem“. Kroz povezivanje aktivizma i teorije, predstavila je historijski pregled javljanja određenih studija – ženskih, feminističkih, LGBT/queer, rodnih i ostalih – te pokušala odgovoriti na pitanja kako obrazovanje i znanje mogu postati i mjesto sopstvene de/konstrukcije i kakve su pozicije i perspektive feminističkih i ostalih studija u formalnom obrazovanju. Cilj sesije bio pokazati šta alternativni kursevi, škole i programi nude u odnosu na normirano znanje sa akademija i kako mu mogu doprinijeti.

Nakon uvodnog dijela polaznice_i su imale_i priliku čuti nešto više o transnacionalnim feminističkim perspektivama o nasilju i silovanju unutar kulturoloških studija. Danijela Majstorović je profesorica na Filološkom univerzitetu u Banjaluci koja se bavi kvalitativnim društvenim istraživanjima te istraživanjima roda, etniciteta, postsocijalizma i postkolonijalnosti. Tokom održanog predavanja ističe kako je do pojave feminističke teorije, silovanje potpadalo pod pitanja morala, poštenja, decentnosti, a sa pojavom feminizma tema postaje pitanje moći i patrijarhata, ženskog tjelesnog integriteta i prava žene na sopstvenu seksualnost. Predavanje govori o tri pozicije promišljanja o silovanju:

• Centralnost seksualnog nasilja nad ženama i muškarcima tokom političkog nasilja i oružanog sukoba;
• Centralnost seksualnog nasilja nad ženama vezano za aktivizam i feminističko teoretiziranje kako u ratu tako i u miru;
• Centralnost žrtve i njene/njegove vidljivosti kako u nasilju tako i u feminističkom teoretiziranju te oblicima političkih strategija;

U diskursu o silovanim ženama polazi od problematičnog socijalnog konstrukta ženskog tijela kao ranjivog, onog koje može da se siluje, pri čemu njena ženskost ne biva uništena, već ironično, potvrđena. Ističe da instrumentalni i ritualni nivo unutar kojeg nasilje funkcioniše odražava kulturološke norme koje opet utiču na vidljivost žrtve omogućujuči joj ili ukidajući joj diskurzivni prostor iz kojeg govori ili u kojem se o njoj govori. Za nju upravo feminizam otvara prostor, dajući vidljivost, glas i značenje činu seksualnog nasilja, te ističe kako feministička analiza se susreće sa dva problema: silovljivoti žena i pravnom lijeku kao reparaciji. Zaključuje kako feminizam treba da nađe jezik o silovanju koji će nam omogućiti da “zamislimo žene ni kao silovane ni kao inherentno silovljive.“ (Marcus 1992: 387)