Na poziv organizacije Civil Rights Defenders predstavnici_e dvije organizacije iz Bosne i Hercegovine koje se bave zaštitom prava i osnaživanjem LGBT osoba – Sarajevski otvoreni centar (Sarajevo) i B.U.K.A. (Banja Luka) imali_e su priliku posjetiti Štokholm i biti dio velikog Štokholm prajda.
Štokholm prajd (parada ponosa) se od 1998. održava svake godine, a broj učesnika i učesnica raste iz godine u godinu. Samo ove godine je bilo više od pola miliona ljudi.
Osim prajda, odnosno šetnje koja se ove godine održavala 01.08., tu je i Pride Week ili Sedmica ponosa, koja je u znaku predavanja, seminara, radionica, teatarskih predstava i izložbi, koje se održavaju u Pride House koji je dio velikog Kulturhuset – gradskog kulturnog centra koji pruža sve što bi jedna kulturna institucija trebala – biblioteku, teatar, prostor za debate, filmske projekcije, ples i muziku.
Pored Pride House-a, tu je i Pride Park Arena, stadion za destine hiljada posjetitelja_ki koji za vrijeme sedmice prajda imaju priliku posjetiti štandove različitih organizacija i političkih partija te uživati na koncertima. Na toj istoj areni nastupila je i Fifi Janevska, Makedonka sa trenutnom adresom u Švedskoj. U elegantnoj crnoj haljini, pojavila se na sceni sa pjesmom po kojoj je postala poznata i balkanskoj javnosti, „Beautiful“ i dobila ovacije publike!
Posjetili_e smo prostorije Civil Rights Defenders-a (CRD-a) te razgovarali sa predstavnicima_cama projekta „Article one“. „Article one“ je putujuća LGBTQ izložba koja je započela 2008. godine i od tada je bila u Latviji, Beogradu i Sarajevu. Izložba je sastavljena od različitih dijelova gdje svaki dio priča jednu priču iz perspektive istorije LGBTQ pokreta. Trenutno zagovaraju otvaranje LGBTQ muzeja u Švedskoj po uzoru na Schwules Museum u Berlinu, s ciljem očuvanja priča, predmeta i istorije LGBTQ osoba i njihovih života. Iz prvobitne inicijative „Article one“ 2011. godine stvorila se ideja za online muzej pod nazivom The Unstraight Museum.
Hodajući ulicama Štokholma, zastave duginih boja vijorile su se na svakom ćošku – na gradskim autobusima, institucijama, hotelima, kafićima, restoranima i prodavnicama. Kulturna dešavanja su bila svuda po gradu, ne samo u Pride House-u ili Pride areni već i na ulicama Štokholma, Šekspirova djela u izvedbi teatarskih umjetnika su održavana na trgovima – a sve u sklopu sedmice ponosa. Za nas, gdje se muzeji zatvaraju, a kultura je na izdisaju, taj spoj kulturnog i LGBT pokreta bio je skoro pa nestvaran.
Posjetili smo i RFSL, Švedsku federaciju za prava LGBT oosba, jednu od najstarijih LGBT organizacija u svijetu koja postoji još od 1950. godine. RFSL, slično kao i Sarajevski otvoreni centar radi na više nivoa – na političkom lobiranju, informisanju građanstva ali i organizovanju društvenih aktivnosti za LGBT osobe, kao i grupe podrške. RFSL je uglavnom prva stanica gdje LGBT osobe, koje su došle u Švedsku u nadi da će dobiti azil, odlaze. RFSL i dalje radi sa institucijama o njihovoj inkluzivnosti prema LGBT osobama (bolnice, škole, kompanije), bez obzira što Švedska važi za jednu od najprogresivnijih zemalja kada govorimo o pravima i slobodama LGBT osoba.
Nakon posjete RFSL-u, čekao nas je panel u Pride House-u, u organizaciji CRD-a, pod nazivom „Da li su posljednji napreci u zemljama zapadnog Balkana u borbi za prava LGBT osoba stvarnost ili tek privid?“ Govornici na panelu su aktivisti_kinje sa Kosova, iz BiH, Srbije, Crne Gore i Albanije. Panel je moderirao Goran Miletić, programski direktor pri CRD-u za zemlje Zapadnog Balkana, a ispred BiH o stanju kod nas, govorio je Jasenko Suljetović iz B.U.K.A.-e te ispred Srbije – Slobodan Stojanović iz Beogradskog Prajda. Sala, iako mala, bila je ispunjena.
Inače, prava LGBT osoba u Švedskoj smatraju se najprogresivnijim ne samo u Evropi nego i u svijetu. Homoseksualnost je skinuta sa liste mentlanih bolesti 1979. godine, transeksualne osobe mogu zakonski promijeniti oznaku roda u dokumentima bez hormosnkih terapija ili operacija prilagodbe pola (2013.). Švedska je sedma zemlja na svijetu koja je legalizovala istospolne brakove, od 2003. godine gej i lezbejski parovi mogu usvajati djecu, a zabrana diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta je na snazi jos od 1987. godine.
Došao je i 1. avgust, dan šetnje, odnosno Štokholmski prajd. Kolona od preko 190 organizacija i grupa krenula je šareno i veselo, slaveći ljubav, različitost i slobodu uz pjesmu i ples. Ljudi iz svih zemalja svijeta – evropljani, arapi, azijati, crni, bijeli, gej, lezbejke, strejt, biseksulne, aseksualne, trans* osobe u svim svojim različitostima, strejt porodice sa djecom, gej porodice sa djecom, stari i mladi – svi smo se stopili u kolonu od više od pola miliona ljudi. Sa obje strane povorke građani i građanke, turisti i turistkinje su stajali, neki su mahali, neki su slali poljupce, neki su se samo dobro zabavljali uz povike „Sretan Prajd!“. Milioni zastavica duginih boja oko nas, dugine boje na licu koje se tope, nalakirani nokti i muzika – biti slobodan_na, hodati 4 sata u koloni od 600.000 ljudi do Pride parka, bez straha, bez skrivanja, bez osjećaja stida koji se konstantno nameće na Balkanu i zatvaranja u četiri zida.
Pomisao na vraćanje kućama, gdje su muzeji zatvoreni, nasilje nad ženama uobičajena pojava, gdje su nam važnije vojne obljetnice i parade, gdje se i dalje objašnjava da biti gej, lezbejka, biseksualna ili trans* osoba nije bolest, pojačavala je euforiju i želju da što više momenata ovjekovječimo aparatima i nagledamo se i nadišemo slobode.
Sutradan je bio povratak kući. Dok smo skidali lak sa noktiju u duginim bojama, presvlačili majice, pakovali u kofere zastave i perjane šarene šalove, pakovali bedževe – da slučajno neka šovinisitička homofobna/transfobna budala ne bi našla za shodno da provocira i uputi pogled pun mržnje, nisam mogla da se ne zapitam – koja je cijena slobode?
