U ovom tekstu Edita Miftari, jedna od autorica knjige “1995-2015: Žene i politički život u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini”, nam govori iskustvima koja je stekla prilikom rada na knjizi, sa posebnim osvrtom na intervjue sa petnaest inspirativnih žena, koji su korišteni kao jedan od osnovnih materijala za knjigu.

Edita Miftari rođena je 1989. godine u Tuzli. Diplomirala je sigurnosne studije (Univerzitet u Sarajevu), a zvanje magistrice rodnih studija stekla je na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti. Fokus njenog istraživanja su ženska ljudska prava s akcentom na participaciji žena u oblasti sigurnosti, politike i međunarodnih odnosa. Dugogodišnja je saradnica Sarajevskog otvorenog centra. Pohađala je programe Ministarstva vanjskih i komonvelt poslova Ujedinjenog Kraljevstva u Londonu, Fonda German Marshal i Državnog sekretarijata Sjedinjenih Američkih Država u Briselu, Vijeća Evrope u Strazburu, kao i drugih organizacija i fondacija koje djeluju u oblasti rodne ravnopravnosti, političkih i mirovnih studija, političkog liderstva i javnih politika. Više puta je nagrađivana stipendijama za akademski i istraživački rad, a trenutno boravi u Sjedinjenim Američkim Državama na prestižnom Fulbright programu u okviru kojeg će istraživati ulogu žena u mirovnim pregovorima.

 

Edita Miftari: “Svako koga zanima položaj žena u političkom i javnom životu, ali i politika u BiH generalno, treba pročitati ovaj dokumentarac i jedinstvena svjedočanstva naših petnaest sagovornica.”

 

U BiH ste prepoznati kao samostalna istraživačica u oblasti rodne ravnopravnosti i političkih sistema. Vaš rad se dosta veže uz Sarajevski otvoreni centar (SOC), u prilici smo pročitati veliki broj Vaših tekstova, kao i nekoliko publikacija koje ste radili za SOC. Fokus Vaših tekstova je najviše na pravima žena, te političkoj participaciji žena.  Kada se kod Vas javilo interesovanje, te zašto je Vaše školovanje i usavršavanje usmjereno na ove oblasti? Zašto se uvijek odazovete pozivu za saradnju koji dobijete od SOC-a?

Moj interes za odnose roda i moći, jer na to bih sve ovo navedeno najlakše i najtačnije svela, se javio vrlo rano ali se kristalizirao tek za vrijeme dodiplomskog studija na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu. Kao studentica treće godine sam odabrala izborni predmet „Uvod u rodne studije“ i ubrzo shvatila da je to oblast kojoj se želim maksimalno posvetiti. Neformalna edukacija koju sam u međuvremenu pohađala kroz različite društvene angažmane me dodatno podsticala na kritičko promišljanje o rodu, sigurnosti, politici, ratu i miru, i sve me to konačno dovelo i do magisterija na Rodnim studijama Centralnog Evropskog Univerziteta u Budimpešti. U međuvremenu sam ostvarila i saradnju sa SOC-om koji mi je otvorio mnoga vrata zahvaljujući pruženoj prilici da do odlaska na studij u Budimpeštu budem dio SOC tima. SOC-u direktno ili indirektno dugujem sve svoje uspjehe i uvijek ću se rado odazivati pozivima za saradnju koji dolaze iz ove organizacije.

Vi ste istraživačica, ali i autorica koja je radila na knjizi 1995-2015: Žene i politički život u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. Na koji način ste došli do materijala koji je korišten pri izradi ove knjige? Dio građe koju ste koristile kao izvore za pomenutu knjigu su zapravo intervjui sa istaknutim ženama iz BiH. Možete li nam reći kako ste odabrale sagovornice čiji rad je obuhvaćen ovom publikacijom. Vi ste razgovarali sa ovim ženama, da li su se one rado odazvale pozivu da uradite intervju sa njima, kakvi su njihovi stavovi  o jednoj ovakvoj publikaciji?

Materijali koji su korišteni za izradu ove knjige su prikupljeni iz svih dostupnih izvora – iz akademskih časopisa, knjiga, izvještaja domaćih i stranih nevladinih organizacija, izvještaja i dokumenata političkih partija, digitalnog arhiva Infobiro i drugih medijskih izvora, arhiva Centralne izborne komisije i slično, ali svakako najveći fokus je stavljen na razgovore sa petnaest političarki i aktivistica iz svih dijelova BiH. Lista finalnih petnaest sagovornica sa kojima sam obavila intervju svakako da nisu ideja koja je nastala odmah – planove jesmo imale_i, ali su se oni često mijenjali zbog različitih prepreka, obaveza i slično. Sve je ipak počelo sa opuštenim, dvosatnim „pilot“ razgovorom za dugogodišnjom aktivisticom, Klelijom Baltom, koja me je u stilu snowball efekta uputila na određene momente, dokumente i osobe koje su na određeni način označile_i posljednje dvije decenije kada je u pitanju učešće žena u politici u BiH. Neke sagovornice su se vrlo rado i sa entuzijazmom odazvale pozivu dok je nekima trebalo malo više nagovora. Sagovornica bi bilo i više, ali nerijetko se dešavalo da nismo dobile_i nikakvu povratnu informaciju, da se sastanak prešutno otkazao, ili da potencijalne sagovornice jednostavno nisu imale vremena i/ili volje za ovakav projekat. Ipak, nakon obavljenog posljednjeg, petnaestog intervjua, shvatila sam da nam nije ni trebalo više i da finalna lista intervjua zapravo savršeno ilustrira trenutnu situaciju kada je u pitanju politička participacija žena, a naročito to da je uspjeh ženske politike nemoguć bez saradnje sa nevladinim organizacijama, da iako su karijere izgradile u dominantno muškoj oblasti, veliki dio političarki u BiH zazire od ideje feminizma, da se najprogresivnije liberalne feministice političarke vrlo nečujno uklanjaju sa političke scene, kao i da veliki broj političarki nije spreman da razgovara o rodnoj ravnopravnosti, ženskoj politici, feminizmu i slično. Po pitanju stavova sagovornica o ovom projektu, sve sagovornice su bile vrlo otvorene prema ideji promocije bh. političarki na ovakav način, a naročito iz razloga što političarke u BiH nisu dovoljno zastupljene u medijima i u javnosti generalno, čemu smo posvetile veliki dio ove publikacije.

Da li neka od od intervjuisanih žena ostavila poseban dojam na Vas?

Sve sagovornice su ostavile snažan dojam na mene kao istraživačicu, obzirom da je svaka od petnaest priča bila jedinstvena po iskustvu i pristupu tom iskustvu, ličnim detaljima i anegdotama, te osvrtima na prošlost i pogledima na budućnost. Ipak, voljela bih istaknuti ime jedne sagovornice, Hafeze Sabljaković, koja je nažalost nedavno preminula nakon duge i teške bolesti, a koja je čak i u vidljivo vrlo teškom zdravstvenom stanju pristala i našla vremena da govori o svom dugogodišnjem političkom iskustvu. Ovim putem želim da joj odam počast posljednji put i da joj se još jednom zahvalim za nesebično zalaganje za ženska ljudska prava u BiH.

Vi ste pisali o periodu od 2003. godine do danas. Da li je to period koji je donio najviše promjena u ovoj oblasti?

Zavisi o kakvim promjenama govorimo. Po meni su svakako najvažnije inicijative započete u periodu nakon rata do oko 2000. godine, ali po pitanju državnih politika i institucionalnih mehanizama, 2003. godina se može smatrati prekretnicom u pogledu ženskih ljudskih prava u BiH generalno, a samim tim i političke participacije žena. To je godina usvajanja Zakona o ravnopravnosti spolova, uspostavljanja temelja za osnivanje Agencije za ravnopravnost spolova BiH, a samim tim i za poboljšanje i intenziviranje odnosa između državnih agencija i civilnog sektora na pitanjima koja su od značaja za ženska ljudska prava i veće učešće žena u javnom i političkom životu. Pored toga, BiH je u pomenutom periodu usvojila i niz drugih važnih zakona, međunarodnih dokumenata, akcionih planova i strategija koje su zaista ključne za ovu oblast djelovanja. Bitan faktor za isticanje ovog perioda jeste i veća rodna osjetljivost koja je daleko od idealne, ali svakako da se dosta više inkorporira u jezik, politike, medijsko izvještavanje i slično, nego što je to bio slučaj ranije.

Ova knjiga na neki način predstavlja nastavak knjige Zabilježene: Žene i javni život BiH u dvadesetom stoljeću, koju su mnogi okarakterisali kao najvažniji  feministički događaj u BiH u 2014. godini. Kakve su Vaše nade što se tiče knjige 1995-2015: Žene i politički život u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini,  da li smatrate da će postići uspjeh kao Zabilježene?  Zbog čega biste savjetovali drugima da pročitaju ovu knjigu, koja je to njena glavna vrijednost?

Iskreno se nadam da će ova knjiga biti najvažniji feministički događaj u BiH u 2015. godini. Smatram da smo odradile zaista dobar posao i da svako koga zanima položaj žena u političkom i javnom životu, ali i politika u BiH generalno, treba pročitati ovaj dokumentarac i jedinstvena svjedočanstva naših petnaest sagovornica. Glavna vrijednost ove knjige po meni je ta što na jednom mjestu predstavlja vrlo dugu i komplikovanu vremensku liniju na način da približava jednu danas poprilično otuđenu oblast života – politiku – i to kroz lične priče i osvrte, emotivne momente, životne izbore, pobjede i poraze.

Razgovarala: Maida Zagorac, Sarajevski otvoreni centar