Povodom 10 godina SOC-a, Emina Bošnjak, izvršna direktorica, prisjetila se SOC-ovih uspjeha, govorila o fundraisingu kao ključnom preduslovu da organizacija može raditi, podijelila kako funkcionira SOC-ov tim i otkrila koji su SOC-ovi planovi za budućnost

Razgovarala: Masha Durkalić

Deset godina je puno vremena tokom kojeg se može odraditi mnogo posla. Da li si zadovoljna urađenim u odnosu na protekli period? Misliš li da ste mogli_e uraditi više, i da li je možda nešto ostalo nepokriveno? Kakva je tvoja procjena proteklog desetogodišnjeg rada SOC-a?

EMINA BOŠNJAK: Da, uradilo se nevjerovatno mnogo posla. Mislim da nam relevantan indikator za procjenu obima posla može biti broj publikacija koje smo objavili_e u desetogodišnjem periodu, a koji prelazi brojku od 100. Ako je to etalon bilo kome ko iole poznaje rad Sarajevskog otvorenog centra, onda se može pretpostaviti i broj treninga, seminara, izložbi, promocija, sastanaka i svega onoga što spada u opseg aktivnosti jedne organizacije civilnog društva. Iz ove pozicije, mislim da smo teško mogli_e uraditi više jer smo uvijek radili_e vrijedno, na gornjoj granici i ljudskih i drugih kapaciteta. Ako brojimo pojedinačne aktivnosti, uradili_e smo i više nego što je trebalo. Ovo govorim iz svog iskustva na svim pozicijama unutar organizacije, i kao koordinatorica, i kao rukovoditeljica programa. Kako kvantitet ne znači nužno i kvalitet, sa naknadnom pameću mogu reći da sigurno postoje neke stvari koje smo mogli_e drugačije, bolje, brže uraditi; neke smo mogli_e i preskočiti, ali je to sve proces organizacionog učenja, i zaista vjerujem da ne postoji organizacija koja je sve i uvijek radila savršeno.

Što se tiče zagovaranja, prioritet će nam biti pitanje pravnog regulisanja istospolnih zajednica, pravnog prepoznavanja roda, te pitanja političke participacije žena i saradnje u jačanju rodnih institucionalnih mehanizama

S tom istom naknadnom pameću svakako mogu tvrditi da je bitnije govoriti o rezultatima rada, i tu bez ikakve dvojbe mogu reći da sam zadovoljna urađenim. U posljednje tri godine u kojima na godišnjem nivou mjerimo naše rezultate kroz 20 jasno definisanih i mjerljivih indikatora, pokazalo se da smo većinu planiranih stvari – kao što su broj i postotak osoba iz LGBTI zajednice koje su zadovoljne našim uslugama pravnog i vršnjačkog savjetovanja, broj uspješnih zagovaračkih inicijativa i u oblasti ženskih i LGBTI ljudskih prava, promjena načina izvještavanja o LGBTI temama te posjetitelji_ce, recimo Merlinke u Sarajevu – i značajno premašili_e. Evo, zvučim kao prava direktorica (smijeh).

Deset godina također nije malo vremena kada govorimo o osiguravanju finansijskih sredstava. SOC je u tom smislu uspijevao opstati, uprkos stalnim fluktuacijama u finansiranju civilnog sektora u BiH i činjenici da pri tome radi u oblasti zagovaranja kojom se ne bavi puno organizacija. Kako ste uspijevali tokom godina osigurati finansijska sredstva za rad? Koliko je u tom procesu bilo poteškoća?

EMINA BOŠNJAK: Fundraising je zaista zahtjevan proces, i zapravo preduslov za dalji rad organizacije, pogotovo za aktivnosti i ciljeve koje smo sami sebi postavljali_e. Budući da nisam tu od samih početaka organizacije, nadam se da neću pogriješiti ako kažem da je SOC organizacija čije su ambicije uvijek išle dalje od puke objave promo materijala; ne da je to nešto loše samo po sebi, ali često je daleko od dovoljnog. Teško da danas iko u Bosni i Hercegovini može sebi priuštiti luksuz da radi na ozbiljnim društvenim promjenama na volonterskoj osnovi, i u tome je uvijek ležao i najteži zadatak fundraisinga – obezbijediti novac za plate onih koji_e rade u organizaciji i omogućiti im dobre radne uslove. Dobrih ideja za projekte je uvijek bilo i podrške za njih kroz cijelu historiju i u oblastima kojima se SOC bavio, za koju smo zahvalni_e do neba, ali postoje i troškovi koji se ne mogu uklopiti u takve vrste projekata, a koji su dugoročno bitni za organizaciju. Na svu sreću, postoje donatori kao što su Švedska agencija za međunarodni razvoj i saradnju (SIDA) i Fond otvoreno društvo koju su – vjerujem – bili ključni za razvoj i rad SOC-a kakav je on danas jer su nam pružili core funding, koji nam je opet omogućio da dosta radimo na razvoju organizacionih kapaciteta, da imamo dosta fleksibilnosti u zagovaranju, da možemo reagovati kada se odjednom na dnevnom redu nađu zakoni i politike koje su nam bitne, ili one koje želimo odbraniti od nazadovanja, te da imamo sufinansiranje za projekte koji to zahtijevaju.

Moram naglasiti da je SOC u cijeloj svojoj prošlosti imao samo jedan projekat koji je finansirala neka domaća institucija, a taj projekat se desio prije nego što se SOC počeo sistematski baviti ljudskim pravima žena i LGBTI osoba. Nismo trčali_e za projektima koji se nisu uklapali u našu strategiju, iako su često bili i primamljivi i možda bismo se njima i lično voljeli_e baviti. Za prvo želim da se promijeni – ne samo zbog nas, nego i zbog velikog broja drugih organizacija koje se bave ljudskim pravima, a za drugo priželjkujem da se nikad ne nađemo u toj poziciji da moramo pristati na to kako bi organizacija nastavila dalje.

Red bi bio nečim se i pohvaliti. Koji su bili najveći uspjesi SOC-a i zašto? I da li se trud koji je uložen u postizanje tih ciljeva isplatio?

EMINA BOŠNJAK: Trud se definitivno isplatio. Naravno, teško je birati između brojnih velikih i malih pobjeda jer je svaka bitna. Osjećat ću se komotnijom da pričam o pobjedama SOC-a kojih se sjećam, a bilo ih je sigurno i prije nego što sam postala dio tima. Prva stvar koja mi dolazi u sjećanje jeste timsko slavlje nakon prve održane tematske sjednice o LGBT pravima u nekom od bh. parlamenata iz maja 2015. godine. Ostvarili_e smo nešto što je dugo bilo viđeno kao daleki san: ma nema šanse da se to desi, LGBTI osobe su posljednja rupa na svirali, baš će o nama da diskutuju. A onda, uprkos takvom pesimizmu, pokušate, i desi se!  Druga stvar koja mi pada na pamet jeste ovogodišnja Merlinka: nevjerovatan broj posjetilaca_teljica, atmosfera koja je učinila da zaista svi_e treptimo od nekog slatkog uzbuđenja, i činjenica da je sarajevsko izdanje Merlinke u tom trenutku bilo kulturni događaj mjeseca. Veliki uspjeh je kada Predstavnički dom Parlamenta Federacije usvoji inicijativu o korištenju rodno osjetljivog jezika koja je nastala kao follow-up naše Akademije ravnopravnosti i kada doprinesete, kao jedina organizacija civilnog društva, izmjenama Zakona o sportu koje regulišu pitanje ravnopravnog učešća žena u Vijeću za sport te pitanje rodno odgovornog budžetiranja i zabranu diskriminacije po svim osnovima uključujući i invaliditet, starosnu dob, seksualnu orijentaciju i rodni identitet kao i spolne karakteristike. Brojne su izmjene zakona i usvajanja politika na koje smo značajno utjecali: Zakon o zabrani diskriminacije BiH, izmjene Krivičnog zakona FBiH, odluka da se radi Akcioni plan za ravnopravnost LGBT osoba u BiH, itd., i o svemu tome ćete moći čitati u ostatku ove publikacije.

Mislim da sam nekoliko puta čula da neko kaže za tim SOC-a da smo kao neka sekta, što na prvu može zvučati uvredljivo, ali ja biram da to vidim kao prepoznavanje bitne istine o SOC-u: da zaista postoji set vrijednosti, principa i pravila, i osjećaja da zajedno doprinosimo nečemu, koji povezuje tim, u kojem god sastavu

Opet, ima i onih manjih uspjeha, ali takvih da vam daju snagu za dalji rad. Uspjeh je i kada se jave i dođu roditelji mlade trans osobe jer znaju da mi imamo prave informacije, da ćemo im dati dobar savjet i pomoći. Ili kada neko u svoj, već zavidan CV, odmah nakon formalnog obrazovanja navede Feminističku školu Žarana Papić.

Nakon ovoliko godina, također je bitno uzeti u obzir i stabilnost samog tima, jer je timski rad u organizacijama civilnog društva jako bitan. Kako ste vi njegovali_e tim i gradili_e svoje kapacitete?

EMINA BOŠNJAK: Dosta toga je već opisano u rubrici Savjeti! (smijeh) I SOC-u su se dešavale i dešavat će se fluktuacije u sastavu tima. To je očekivani proces, i ništa neuobičajeno. Ono po čemu se SOC razlikuje od drugih jeste to što su članovi_ce tima koji_e su krenuli_e u daljnje profesionalne izazove ostali_e vezani_e za SOC na neki način, pa su i dalje tu ukoliko treba pomoći i podržati, te postoji određena organizaciona kultura timskog rada, povezanosti, ideje da će se stvari promijeniti ako se vrijedno radi na njima. Možda to ima veze s načinom na koji je SOC nastajao na početku: kroz poznanstva, ali je to upalilo utoliko koliko je bilo jasno da je profesionalnost iznad svega. Mislim da sam nekoliko puta čula da neko kaže za tim SOC-a da smo kao neka sekta, što na prvu može zvučati uvredljivo, ali ja biram da to vidim kao prepoznavanje bitne istine o SOC-u: da zaista postoji set vrijednosti, principa i pravila, i osjećaja da zajedno doprinosimo nečemu, koji povezuje tim, u kojem god sastavu. Zanimljivo je da tim jeste i uvijek je bio vrlo raznolik po raznim osnovama. Imamo vjernika_ca, ateista_kinja, agnostika_kinja, onih koji se etnički izjašnjavaju i onih koji to apsolutno ne čine; članovi_ce dolaze i iz različitih dijelova BiH, neki su roditelji, neki ne žele djecu. Različite su nam seksualne orijentacije, rodni identiteti. Često se šalimo da samo još čekamo da se neko u timu outira kao interspolna osoba. Mi smo kao neka idealna, iluzorna multikulti BiH u malom.

Pored održavanja različitosti u timu, dosta je uloženo u izgradnju kapaciteta članova_ica tima. Od kurseva engleskog jezika preko zagovaranja i administracije/finansija, do učenja prelamanja i dizajna publikacija. Na tome se radi već godinama.

Možemo li dobiti neki pogled u budućnost, šta će biti naredni fokusi SOC-ovog rada? Šta možemo očekivati od SOC-a u narednih deset godina, kakva nam iznenađenja spremate? 🙂

EMINA BOŠNJAK: Oh, u današnjem svijetu se ne bih usudila da planiram deset godina unaprijed! Trenutno smo u procesu strateškog planiranja za trogodišnji period 2018–2020, i prema onome što smo uradili_e dosad, uz dosta konsultacija unutar tima i izvana, mogu reći da nećemo toliko odstupati od proteklog strateškog plana u smislu tema kojima se bavimo, ali hoćemo fokusirati naš rad kako bismo započete inicijative priveli_e kraju. Mudrije i pametnije, nadam se. Bit će prostora i za nove teme, ali njih ćemo polako načinjati i baviti se njima ukoliko budemo imali_e prostora. Ovdje u prvom redu mislim na obrazovanje, rad i zapošljavanje i pitanja koja se tiču interspolnih osoba. Također, zadržat ćemo rad na stvarima koje su i dalje neophodne – neće biti značajnog napretka na implementaciji novousvojene legislative i politika ako ne bude određenog pritiska, ali i saradnje s institucijama s naše strane, u svjetlu evropskih integracija Bosne i Hercegovine.

Što se tiče zagovaranja, prioritet će nam biti pitanje pravnog regulisanja istospolnih zajednica, pravnog prepoznavanja roda, te pitanja političke participacije žena i saradnje u jačanju rodnih institucionalnih mehanizama. Sa LGBTI zajednicom planiramo napraviti značajan iskorak, u smislu građenja zajednice koja će moći javno stati iza, i koja će ponosno pronositi i sama zagovarati svoja prava, ali će ta zajednica sa sobom imati i podržavatelje_ke koji_e će i u pola tri ujutro, kad ih neko probudi, znati koji su to razlozi zašto podržavaju, a da to nije samo iz dobre volje i tolerancije. Imat će iza sebe i podršku porodice, kolega_ica i prijatelja, kao i istaknute ljude iz javnog života, tzv. opinion makere. Jednostavno moramo dobiti ovu borbu i na polju kulture, u širem smislu. Homofobija i transfobija moraju otići u ropotarnicu historije, a na njihovo mjesto moraju doći jasne politike, ali i jasne ideje o tome kako će se desiti ozbiljna inkluzija LGBTI osoba u naše društvo.

Što se tiče prava žena, probat ćemo sada prebaciti naš rad u novu brzinu, ponuditi nova rješenja, nove ideje i novu energiju: nije mi poznato da se neko dosad ozbiljno bavio, recimo, rodnom ravnopravnošću na rukovodećim pozicijama u upravi. Pa tu govorimo o 10 000 radnih mjesta i puno većem broju rukovodećih pozicija nego u izvršnoj vlasti, koja jeste ključna i mjesto gdje se koncentriše moć, ali nam neće biti jedina meta. Nadalje, feminističko obrazovanje i građenje LGBTI aktivizma će se ispreplesti, i vjerujem da će nam značajno pomoći u borbi na polju promjene kulture koju sam ranije spomenula. Mislim da nam je ta kombinacija zaista rudnik zlata u smislu građenja podrške i za cjelokupan rad SOC-a, ali i šireg pogleda na stvari – nije LGBTI samo diskriminacija, niti se feminizam tiče samo obrazovanih i osviještenih mladih žena. Oba pokreta imaju značajan emancipatorni potencijal, i nadam se da ćemo ga moći koristiti u daljem radu.