O javnom životu žena u BiH razgovarali smo sa Jasminom Čaušević, magistricom rodnih studija.

Jasmina Čaušević diplomirala je književnost u Beogradu, a magistrirala rodne studije u Sarajevu. Urednica je, autorica ili koautorica u brojnim publikacijama. Držala je obuke, radionice i predavanja vezana za feminističku lingvistiku, kulturu i ljudska prava žena i LGBT osoba. Živi i radi u Sarajevu.

Sa njom smo za portal BUKA razgovarali o publikaciji „Zabilježene“, čija će promocija tokom ove sedmice biti održana u Bratuncu, Mostaru i Banjaluci, a ranije je predstavljena u Sarajevu. Razgovarali smo i o ženama u javnom životu, ženskom aktivizmu u BiH, problemima sa kojima se suočavaju žene u našem društvu i sličnim temama.

Možete li nam reći nešto više o publikaciji „Zabilježene“, kako je ona nastala i sa kojim ciljem?

Sistematizovanje znanja o ženama u BiH je sporadično i parcijalno, a mi smo htjele ovom knjigom da napravimo skicu za što je moguće obuhvatnije proučavanje doprinosa žena javnom životu BiH. Izopštenost žena iz glavnih tokova, gubitak kontinuiteta i brisanje iz kulturnog, naučnog i svakog drugog sjećanja jesu bili pokretački motivi oko kojih se grupa ljudi okupila i pokušala nešto da uradi. U tom smislu, ova knjiga je, prije svega, aktivistički odgovor na sistematsko zanemarivanje žena u bh. kulturi i javnom životu i predstavlja pokušaj davanja baze za proučavanje historije žena u BiH. Nastanak knjige je inspirisalo nekoliko ideja, između ostalih i te da smo željele da damo aktivističko-akademski odgovor na problem prenošenja znanja i afirmaciju ženskog rada i postojanja, da smo željele da počnemo sa pravljenjem baze koja će objediniti stara i nova znanja, kao i da međusobno povežemo osobe koje imaju interesa da se bave ženama bilo po oblastima njihovog djelovanja, bilo vremenski ili ideološki.

U podnaslovu knjige stoji „Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku“. Kako biste ukratko opisali javni život žena u BiH u prošlom vijeku?

Potpun odgovor na Vaše pitanje bi zahtijevao iscrpno predstavljanje društvenog konteksta i djelovanje žena u nametnutim političkim okvirima, ali sasvim kratko rečeno – javni život žena u BiH u prošlom vijeku bio je daleko bogatiji, dinamičniji, složeniji i komplikovaniji nego što obično pretpostavljamo.

Koliko se glas žena danas čuje?

Čuje se, naravno. Ženska aktivistička i feministička scena je u ratu u BiH postala posebno aktivna, a od rata do danas je sve veća i glasnija. Sa druge strane, čuju ga oni koji žele da ga čuju.

Koliko se život žena kod nas iz godine u godinu, možda je bolje reći iz decenije u deceniju, mijenjao?

Određeni segmenti života žena su uslovljeni konkretnim državnim odlukama. Uzmimo primjer abortusa. Abotus je legalizovan u bivšoj Jugoslaviji 1951. godine, i to pravo su žene na ovim prostorima uživale 60ak godina bez straha i bez svijesti o tome da im se to zagarantovano pravo može jednom oduzeti. Pogledajte šta se danas dešava u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije kada je u pitanju pravo na abortus, posebno u Hrvatskoj ili Makedoniji. Nijedan progres se ne smije uzimati zdravo za gotovo.

Kakav je danas, prema Vašem mišljenju, položaj žena u BiH, imajući u vidu da i dalje živimo u tradicionalnom i patrijarhalnom društvu?

Žene nisu homogena grupa i uvijek se moraju imati u vidu klasne, identitarne i sve ostale razlike koje postoje među ženama. Neke žene u BiH su višestruko marginalizovane i trpe brojne oblike nasilja, dok su druge povlaštene na različitim nivoima. Neke žene ne vide problem u tome što žive u patrijarhalnom društvu, dok druge posvećuju svoje živote borbi protiv različitih oblika konzervativnih praksi. Sa druge strane, ako žene shvatimo kao političku kategoriju, onda im je položaj, i generalno gledano, direktno i indirektno neravnopravan u društvu.

Koliko se zapravo u prošlosti, ali i danas, umanjuje, potiskuje, zaboravlja uloga žena u društvenom životu i društvenim promjenama?

To je velika tema – potiskivanje, nipodaštavanje, brisanje iz historije, zaboravljanje  ženskog rada i doprinosa svim sferama javnog života. Ovo zaboravljanje nije slučajno, već sistematsko i ima veze sa dominantnim rodnim politikama. Ipak, posljednjih decenija situacija se mijenja u korist žena.

Na koji način je ženski društveni aktivizam postojao u BiH? Šta su žene sve uradile, a što je i danas u sjeni?

Počeci ženskog aktivizma u BiH, naravno ne u ovom značenju koji danas pripisujemo pojmu aktivizam, vezuju se za oblast obrazovanja djevojčica i žena, da bi se vremenom ženski aktivizam proširio i na socijalna, ekonomska i radnička prava. Mene doslovno fascinira masovnost ženskog organizovanja oko ideje boljih uslova rada ili traženja prava glasa, i sve to još ’20ih i ’30ih godina 20. vijeka u BiH. Čitajući o tome kako su se žene u BiH organizovale, između dva svjetska rata na primjer, da bi pokušale da riješe probleme koji su ih mučili, vidim koliko danas nedostaje ta politička i ideološka riješenost na javno i masovno otvaranje egzistencijalnih pitanja.

Koje probleme žena biste izdvojili kao najveće, šta možemo uraditi da se, generalno gledano, položaj žena kod nas poboljša?

Opet je teško dati generalni odgovor na ovakvo pitanje. U BiH žive žene čiji su najveći problemi vezani za to što su u ratu preživjele silovanje i druge oblike seksualnog nasilja, što su im životi uništeni, a što ne postoji sistemska briga države o ovim ženama i što su bolesne, žive u siromaštvu i pod stigmom srama. Prema različitim istraživanjima, trećina žena u BiH trpi neki oblik nasilja, i bez obzira na njihov materijalni ili obrazovni status, njihova svakodnevica je teška. Takođe, oko nas žive i žene koje žive u strahu da će ih porodica odbaciti, da će dobiti otkaz na poslu ili da će ih na ulici neko pretući samo zato što vole druge žene ili što nisu biološke žene – što su lezbejke ili trans* žene.

Kojih se žena, koje su svojim životom i djelom zadužile BiH, dovoljno ne sjećamo, koje smo zaboravili ili ih čak nismo ni upoznali?

Koga god zanima odgovor na ovo pitanje, neka nabavi knjigu „Zabilježene – Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku“ i tu će pronaći priče o takvim ženama.

Autor: Buka intervju