Piše: Dalila Mirović, Sarajevski otvoreni centar

Proteklu će godinu malo ko od građana i građanki BiH pamtiti po dobrom – protesti, poplave, napetost prouzročena stalnim sukobima među političkim partijama koje drže zemlju u blokadi vodeći bezuspješne pregovore o ispunjavanju uslova neophodnih za napredak ka članstvu u Evropskoj uniji, nezaposlenost, obespravljivanje radnika_ca, opšti izbori koji su još jednom na čelo države doveli stranke sa nacionalnim predznakom koje ni u prethodnim mandatima nisu učinile ništa ili su učinile malo. Shodno tome, 2014. godina ni u oblasti zaštite ljudskih prava žena također nije bila najsjanija.

Žene su u Bosni i Hercegovini još jednu godinu u nizu bile izložene diskriminaciji i u pristupu ekonomskim i socijalnim pravima. Pored postojeće nejednakosti, diskriminacije, rodno zasnovanog i porodičnog nasilja i socijalne isključenosti žena koje pripadaju marginaliziranim grupama (Romkinje, žene iz ruralnih područja, LBT* žene, žene sa invaliditetom i druge), s tri su se ključna događaja žene u 2014. godini suočile: majske poplave, pitanje ostvarivanja prava na porodiljske naknadne i odsustvo, te s opštim izborima.

Pregled ovih, kao i ostalih značajnih događaja u oblasti ljudskih prava žena, napreci (kojih je bilo malo) te stagnacije i regresije (kojih je bilo srazmjerno više), dati su u Godišnjem izvještaju o stanju ljudskih prava žena u 2014. godini autorica Dalile Mirović, Inele Hadžić i Edite Miftari, koji će biti objavljen tokom marta ove godine, a kojeg izdaju Sarajevski otvoreni centar i Fondacija CURE ispred Ženske mreže BiH, te će se u nastavku ovog teksta referirati na podatke i nalaze koji su u njemu navedeni.

Žene iz područja pogođenih polavama

Majske poplave iz 2014. godine ostavile su katastrofalne posljedice na poljoprivredu, privredu, gradska, ruralna i industrijska područja naše zemlje, te je njima, na direktan ili indirektan način pogođeno više od milion ljudi u Bosni i Hercegovini, od čega bar polovinu čine žene. Na čelu sa Vladom BiH, Svjetska banka, Evropska unija i UN su sproveli istraživanje o potrebama u područjima pogođenim prirodnim nepogodama (UN Women: Gender Equality in Post-Disaster Needs Assessment in Bosnia and Herzegovina) kako bi utvrdili pojedinačne gubitke građana i građanki, njihove potrebe, te dali procjenu dravnih troškova oporavka, a UN Women su doprinijeli i analizom specifičnih potreba žena ovim područjima, te dale konkretne preporuke kako rješavati ova pitanja na način koji bi osigurao rodnu ravnopravnost.

S obzirom na nedostatak diferenciranih kvantititivnih podataka o štetama i gubicima u poplavama kada se radi o ženama i muškarcima, UN Women je sproveo i kvalitativno istraživanje o potrebama žena, vršeći intervjue sa predstavnicima_ama nevladinih organizacija i vladinih tijela u 15 mjesta pogeđenih majskim poplavama, te su svoju analizu i preporuke bazirale na datim odgovorima. U njihovim se nalazima navodi da odmah nakon poplava, u inicijalnoj fazi kada su se životi osoba spašavali, nije bilo nikakve rodne diskriminacije, te da nije došlo do povećanja nasilja nad ženama, a najveću je zabrinutost civilno društvo pokazalo zbog toga što bi moglo doći do povećanja rizika od eksploatacije rada i trgovine ženama radi prisilnih migracija i internog raseljavanja usljed poplava. Najveće su gubitke i štete pretrpile vlasnice imovina i poljoprivrednice, s obzirom na to da je oko 27% kuća u Federaciji BiH i skoro 40% u Republici Srpskoj registrirano na ime žena, a i na to da više žena nego muškaraca radi u poljoprivredi. Ove farme su često bile jedini izvori primanja za cijelu porodicu, te je neophodno utvrditi iste kriterije za restituciju kako za muškarce, tako i za žene. U ovom je izvještaju UN Women-a navedeno i to da je više žena, uglavnom treće dobi, nego muškaraca smješteno u kolektivne centre, a prije poplava su u njih ukupno 28 bile smještene interno raseljene porodice usljed rata, od kojih čak 80% čine samohrane majke, odnosno udovice.

Jedan od najvećih problema žena u ovim kolektivnim centarima jeste nedostatak privatnosti i lične sigurnosti, pogotovo za dojilje. Kao što je naznačeno u UN Women-ovom istraživanju o potrebama žena u područjima pogođenim prirodnim nepogodama u Bosni i Hercegovini postoji realna opasnost da će većina novčanih sredstava, mali grantovi za poslovnu podršku i obnovu, kao i sredstava za zapošljavanje koja su prikupljena u periodu nakon poplava, biti usmjerena na muškarce, uprkos činjenici da je potreba žena za ekonomskim resursima – posebno u slučajevima kada je žena na čelu domaćinstva – veoma velika.

Ekonomska participcija žena te pitanje porodiljskih naknada i odsustva

Kada se radi o ekonomskoj participaciji žena, u ovom izvještaju se navodi da i dalje postoji tradicionalna podjela poslova gdje žene u većini slučajeva rade u djelatnostima i na radnim mjestima koja su slabije plaćena. Jedan od razloga je i taj da poslodavci često izbjegavaju zapošljavalje žena zbog usklađivanja privatnog i porodičnog života, odnosno zbog (mogućnosti) odsustva sa posla zbog materinstva. Govoreći o pravima porodilja na teritoriju FBiH, bitno je naglasiti da postoji diskriminacija porodilja u privatnom i javnom sektoru jer je isplata razlike plate u privatnom sektoru ostavljena na volju poslodavcu_teljki, dok je u javnom sektoru ova obaveza definisana posebnim kolektivnim ugovorima te se isplaćuje iz budžeta i javnih fondova.

Diskriminacija se dešava i u odnosu na obavezno vrijeme rada prije porodiljskog odsustva kao uslova za ostvarivanje tog prava (od 6 mjeseci u Sarajevskom i Zapadnohercegovački kantonu do 9 mjeseci u Kantonu 10), visinu naknade u odnosu na platu (od 50%. Unsko-sanski i Srednjobosanski; 60% Sarajevski kanton; 70% Zapadnohercegovački kanton; 80% Zeničko-dobojski i Bosansko-podrinjski; 90% Tuzlanski kanton i do 100% u Kantonu 10. Posavski kanton ne isplaćuje naknade porodiljama a u Hercegovačkoneretvanskom se svim porodiljama isplaćuje samo jednokratna pomoć u iznosu od 400,00 KM), te definisanje minimalnih i maksimalnih iznosa. Devet kantona je donijelo kantonalne zakone o osnovama socijalne zaštite, zaštite žrtava rata i zaštite porodice sa djecom, a od pomenutih devet zakona, osam propisuje i naknade za porodilje. Naknade zaposlenim porodiljama u Posavskom kantonu nisu propisane zakonom i ne isplaćuju se. Hercegovačko-neretvanski kanton ne isplaćuje porodiljske naknade, a Zeničko-dobojski kasni sa isplatom i po nekoliko mjeseci. Kanton Sarajevo je u junu 2014. godine smanjio naknade za 100,00 KM za sve zaposlene majke, dok je neznatno podigao visinu naknade za nezaposlene. Kao što se iz poređenja brojki može vidjeti, zakonska rješenja utiču na veliki nesrazmjer između kantona u visini naknada.

Kada se radi o porodiljskim naknadama u Republici Srpskoj, one su regulisane su Zakonom o radu, Opštim kolektivnim ugvorom, Zakonom o socijalnoj zaštiti i Pravilnikom o ostvarivanju prava iz dječije zaštite. Zakonom o dječijoj zaštiti osnovan je poseban fond koji na pismeni zahtjev poslodavca priznaje istom isplatu naknade za majku koja je na porodiljskom odsustvu. Visina naknade se određuje na osnovu visine prosječne plaće koju je žena ostvarila u posljednja tri mjeseca prije otpočinjanja porodiljskog odsustva.

Politička participacija žena i opšti izbori 2014. godine

Žene u Bosni i Hercegovini nisu jednake sa muškarcima u političkom životu. Generalno, u Bosni i Hercegovini je mali broj političkih liderki, kako na državnom tako i na lokalnom nivou. Rezultati prošlogodišnjih, kao i prethodnih izbora služe kao primjer. U još jednom značajnom istraživanju sprovedenom od strane Sarajevskog otvorenog centra i Fondacije CURE Politička participacija žena u BiH u kontekstu opštih izbora 2014. godine, autorice Edite Miftari, a koji će također biti objavljen tokom marta ove godine, praćeno je učešće i položaj žena na kandidatskim i kompenzacijskim listama, kao i rezultat opštih izbora 2014. godine. U kontekstu učešća žena na kandidatskim i kompenzacijskim listama, autorica istraživanja naglašava da su se 2014. godine izdvojila tri najveća problema: (1) za žene su bila rezervisana uglavnom druga mjesta na listama, (2) u odnosu na muškarce, nesrazmjerno je mali broj žena bilo na čelu stranačkih listi, i (3) muškarci su dominirali na čelu kompenzacijskih listi. Prema pomenutoj analizi, na opštim izborima 2014. godine je izabrano ukupno 19,03% žena na svim nivoima vlasti.

U Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine je izabrano deset žena – sedam žena iz Federacije Bosne i Hercegovine i tri žene iz Republike Srpske, te žene tako čine 23,81% ukupnom broja predstavnika_ca u PS BiH; u Predstavnički dom parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je izabrana 21 žena, te one tako čine 21,43% ukupnog broja predstavnika_ca u Parlamentu Federacije BiH; u Narodnu skupštinu Republike Srpske je izabrano 12 žena, te one tako čine 14,45%% ukupnog broja predstavnika_ca, a kada se radi o broju izabranih žena u skupštinama, one u Skupštini Livanjskog kantona čine 4,00% skupštinskih zastupnika_ca, u Skupštini Unsko-sanskog kantona 6,66%, Bosansko-podrinjskog 16%, Srednjobosanskog 16,66%, Zapadno-hercegovačkog 30,43%, H erc egovač ko – neret vansko g26,66%, Posavskog 23,81%, Tuzlanskog 22,85%, a Skupštine Zeničkodobojskog Kantona i Kantona Sarajevo imaju jednak udio izabranih zastupnica, po 20,00%. Kada je u pitanju formiranje izvršne vlasti u BiH, Izborni zakon BiH se i dalje ne primijenjuje dosljedno.

Ženska mreža BiH i Inicijativa za monitoring evropskih integracija BiH su u nekoliko saopštenja i dopisa u oktobru i novembru 2014. godine pozivali bh. političke partije i institucije da ispoštuju odredbe Zakona o ravnopravnosti spolova BiH i da iz političkog procesa ne isključe polovinu stanovništva BiH. U dopisima i saopštenjima je navedeno da se ravnopravna zastupljenost spolova mora garantovati i pri: imenovanju parlamentarnih/skupštinskih komisija i/ili odbora; izboru predsjedavajućih/predsjednika/ca i zamjenika/ca predsjedavajućih/ potpredsjednika/ca parlamenata/skupština; izboru predsjednika/ca vlada i ministara/ica.

Nažalost, isključivanje se opet ponavlja i zakon se ne poštuje. Hoće li ova godina biti slična ili gora od prethodnih, ostaje da se vidi. Nadležne institucije moraju konačno prestati gledati vlastite sitne interese, te biti u službi građana i građanki i zaštititi njihova prava, a organizacije civilnog društva se moraju prestati isključivo nadati da će iduća godina donijeti pozitivne promjene, već aktivno raditi na zagovaranju i lobiranju za ljudska prava, kako skakavci ne bi i nju pojeli.