Ove tri djevojke su obrazovane, ostvarene i imaju karijere koje su počele da grade. Međutim, zar to pravo ne pripada svima nama? Njih tri su napravile iskorak i vrlo su svjesne toga. Nije to došlo tek tako.

Piše: Dalibor Tanić

Aldijana, Admira i Dalila. Mlade su, obrazovane i uspješne djevojke iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine. Dalila je diplomirana magistrica Fakulteta za saobraćaj i komunikacije i uposlenica u Općini Kakanj, Aldijana radi za Misiju OSCE-a u BiH i diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu na odsjeku za Socijalni rad, a Admira bi u narednih par godina, trebala postati diplomirana psihologinja. Ove mlade žene pored mnogih drugih stvari, povezuje njihova nacionalni identitet. Sve tri su Romkinje. Svojim društvenim ulogama su uzor za čitavu zajednicu, a istovremeno su i pripadnice jedne nove generacije mladih Roma, a prije svega Romkinja u BiH.

Sve tri se slažu oko jedne stvari: za uspjeh nije dovoljna prilika, ali je jako bitno imati je… Njih tri su dobile priliku i iskoristile su je maksimalno. Da li nam to možda govori nešto?

Ove mlade cure su uspjele da izbjegnu svaku zamku višestruke diskriminacije. Nažalost, mnoge njihove vršnjakinje nisu. Mnoge trpe zbog samo zato što su Romkinje, ali i zato što su žene, posebno one koje su ekonomski potpuno zavisne od svojih roditelja, a kasnije supruga. Mnogo je primjera otvorene netrpeljivosti prema Romima, posebno prema Romkinjama. Sjećamo se slučaja Senade Alimanović, nakon čega je nastao film „Epizoda u životu berača željeza“. Mnoge su žrtve trostruke diskriminacije. Žrtve su vrijeđanja i govora mržnje dok prose na ulici, žrtve su i kada se vrate svojim kućama.

Ove tri mlade žene su potpuno ravnopravne sa svim svojim vršnjakinjama. Zahvaljujući predanosti i ozbiljnom shvatanju obrazovanja, danas su to što jesu!

Dalila otvoreno govori da joj je stečena diploma otvorila vrata i da je „učinila da se osjeća jednakom i prihvaćenom u društvu“. S druge strane, kaže da se nikada nije smatrala drugačijom od ostalih, niti da je željela da imam neke privilegije, iako kaže da su mnogi mislili da ih ima.

„Uvijek sam se uklapala u društvo ne ističući svoju nacionalnost, jer mislim da to ne bi trebao biti predmet druženja niti bilo kakvih međuljudskih odnosa“, govori Dalila.

Kod Aldijane je odnos prema obrazovanju isti. Ona čak govori da joj je to pomoglo da na poslovnom i privatnom planu, a prije svega privatnom i prije svih, prvo samoj sebi, pokaže ko je zaista ona. Govori i da joj je trebalo dosta vremena  da nauči da cijeni sebe i svoje sposobnosti i da u jednom momentu, počne drugačije gledati na sebe.

„Po mom mišljenju, obrazovanje danas nije jedini uslov da budete jednaki u društvu. Smatram da kada se istinski zalažete, borite za neki stvari da to ljudi znaju prepoznati i samim tim će vas više cijeniti i smatrati sebi jednakim“, smatra Aldijana.

Admira kaže da je pored volje, istrajnosti i pružene prilike, potrebna i velika podrška roditelja, a u njenom slučaju, čini se da je bila i presudna.

„Kada je u pitanju obrazovanje, po mom mišljenju to je jedna od najvažnijih potreba  jedne osobe, ali sve zavisi i od porodice i okruženja u kojem se nalazite. Zahvaljujući mojim roditeljima, završila sam Srednju medicinsku školu, i zatim upisala Fakultet za poslovnu psihologiju“, govori Admira.

Sve ovo, pomoglo joj je da postane članica Komisije za jednakopravnost spolova pri Gradskom vijeću Tuzle, povjerenica Mjesne zajednice Mosnik, predsjednica Udruženja “Euro Rom” iz Tuzle, ali i dopisnica romskog portala Udar.

 

Romkinje, društvo i obrazovanje

Za razliku od mnogih njihovih vršnjakinja, ove tri cure su napravile veliki iskorak i to ne samo kada govorimo o obrazovanju, već i u društvenoj vertikali. Jedino iz takvog položaja je moguće posmatrati u kakvom su položaju Romkinje danas. Nema sumnje da se mnoge žene oko njih nalaze u položaju u kakvom su bile njihove nane.

Dalila smatra da je to općenito problem svake žene, ne samo Romkinje. S tim da kada si Romkinja, onda imaš dva problema, žena si, a i Romkinja. „Obrazovanje je početak prevazilaženja tog problema“, kaže ona, ali opet smatra da obrazovati se na način kako nalaže trenutni sistem, nije pravo rješenje.

„Žena treba da svakodnevno radi na svom ličnom usavršavanju, da se nikad ne prepusti kolotečini koja nam je svakodnevnica. Žena treba da ulaže u svoju ličnu kulturu, a veliku ulogu igra i kućni odgoj da bi to sutra mogla prenijeti na svoje potomke“, kaže ona.

Admira misli da se romskoj ženi dalo malo prostora da direktno utiče na razvoj porodice. S druge strane, ona tvrdi da je sve veći broj djevojčica koje se obrazuju. Velika je optimistkinja i duboko vjeruje će biti sve više djevojaka koje će moći da se izbore za svoja prava, prije svega unutar same porodice, a onda i u društvu.

Aldijana, kao feministica, kaže da često koristi frazu da su Romkinje višestruko diskriminisane i da vrlo čvrsto stoji iza toga, jer kako kaže, bez obzira koliko obrazovane i sposobne bile, Romkinje se moraju dodatno truditi da dokažu da im ništa nije „poklonjeno“ samo zato što su Romkinje.

„Moje lično iskustvo je takvo da sam na mnogim poslovima koje sam radila, uvijek bila primljena na osnovu mojih kvalifikacija. Ubrzo, moj trud i kvalitet rada su bili prepoznati, tako da su mi neki od suradnika i priznali da nisu vjerovali da ću biti u stanju obaviti posao. Zato, sada i više cijene mene, moj rad i rezultate“, govori Aldijana.

Dalila smatra da je Romima, prvenstveno potrebno dati priliku.
„Kada bi dobili priliku, ne bi nam bilo teško truditi se i desetostruko više nego što je potrebno. Ja sam priliku dobila i iskoristila je na pravi način“ rekla je ona.

 

Mrzimo li Rome i Romkinje?

Na ovo pitanje je vrlo teško dati jednostavan odgovor, jer bi bilo pogrešno reći „da, mrzimo ih“, no vjerovatno bi bilo diskutabilno kada bismo to poricali. A možda smo samo ravnodušni, ili jednostavno, ne razmišljamo o njima i njihovim potrebama. Ko će ga znati…

Za Dalilu je mržnja, prejaka riječ, ali smatra da itekako ima odbacivanja i neprihvatanja. Smatra da je za naše društvo još uvijek čudno i iznenađujuće je kad Rom ili Romkinja postignu neke rezultate, pa iako se radilo samo o upisu ili završetku fakultetu.

I Admira slično misli… Kaže da mržnja ne postoji, ali da Romi i Romkinje, nisu ravnopravni građani i građanke Bosne i Hercegovine.

„Prema nezvaničnim podacima romskih udruženja, danas u BiH živi između 80 i 100 hiljada Roma. Međunarodne organizacije procjenjuju da nas je oko 60 hiljada, a državne institucije oko 40 hiljada. Sama činjenica da su razlike u brojevima ovako velike, govore kakav je odnos prema Romima u BiH“, smatra Admira.

Za razliku od njih dvije, Aldijana ipak smatra da postoji mržnja, ali da je ona latentna. Ona smatra da većina stanovništva ne poznaje Rome i da ta mržnja proističe iz neznanja i straha prihvaćanja drugačijeg. Kaže da je naše društvo u njenim očima toliko izopačeno, jer umjesto da slavimo različitosti naroda u zemlji u kojoj živimo, mi samo pravimo podjele na „naše“, „vaše“, „njihove“…

 

Može li bez predrasuda i stereotipa?

Kao i prethodno pitanje koje se odnosi na mržnju, i ovdje je vrlo teško dati jednostavan odgovor. Stereotipi, a posebno predrasude su duboko ukorijenjene u svakome od nas. Nisu specifične samo za neku određenu skupinu, ali ih karakteriše da su jake i da se njima „hranimo“ od malih dana. Malo je onih koji ne upotrebe riječ „ciganluk“, ili ono da su „Romi neradnici“ i još čitav niz raznih stereotipa i predrasuda o Romima. Ove tri cure iz temelja dekonstruišu svaki pokušaj stereotipizacije Roma, prije svega Romkinja, a svojim položajem, sigurno utiču da se ruši zid koji je izgrađen od stereotipa.

Dalila vrlo odlučno smatra da, kada bi svako od nas očitao lekciju u svojoj lokalnoj zajednici, tako što će prvenstveno biti pošten, odgojen, obrazovan, a zatim i uspješan u tome što radi, ne bi bilo toliko predrasuda i stereotipa. Ona je magistrica Fakulteta za saobraćaj i komunikacije, ali kaže da bi svojom osobenošću, podjednako bila uspješna i u bilo kojem drugom poslu.

„Moram istaći svoju upornost, istrajnost i snalažljivost. To su osobine koje bih svakom poželjela. Da je moj odabir bio i neki zanat, mislim da bih bila i uspješna frizerka, trgovkinja ili bilo što drugo. Nikada nisam odustajala nakon prve prepreke ili neuspjeha. Uvijek sam imala razvijenu strategiju kako doći do krajnjeg cilja“, govori ona.

Aldijana smatra da je „lijek protiv predrasuda“ upravo promocija pozitivnih priča o osobama iz romskih zajednica, koji su se uklopili u društvo, ali bez gubljenja svog identitet.

S druge strane, Admira smatra da se ovo ipak mora rješavati sistemski. Kaže da je potrebno raditi na izmjenama obrazovnog sistema, te povećati učešće Roma unutar njega, čime će se rušiti predrasude i stereotipi koji su nametnuti u diskriminirajućem društvu.

„Moja motivacija za obrazovanje i usavršavanje unutar obrazovnog sistema, pomogla je i meni i mojoj zajednici u rušenju stereotipa i predrasuda, a moje znanje dovelo je do toga da ga iskoristim za potrebe ostvarivanja svih građanskih prava Roma, jer nakon mog školovanja i dalje mislim da nastavim s radom na rješavanju romskog pitanja kako u mojoj zajednici tako i društvu“, rekla je Admira.

 

Uzori generacije

Ove tri djevojke su obrazovane, ostvarene i imaju karijere koje su počele da grade. Međutim, zar to pravo ne pripada svima nama? Njih tri su napravile iskorak i vrlo su svjesne toga. Međutim, nije to došlo tek tako. Niko ih nije birao, nego je sve krenulo mnogo ranije u porodici gdje su se usađivale vrijednosti. One su ih svjesne i sve ono što su do sada postigle i način na koji su došle do toga, ne kriju samo za sebe. Naprotiv, svjesne su toga da imaju odgovornost kao neko ko je uzor čitavoj zajednici i zato svoje iskustvo dijele sa drugima.

Sve tri smatraju da mladima nedostaje smjelosti, odvažnosti i hrabrosti da učine nešto što do sad niko nije. Da prate svoje snove, da izađu iz kruga i da iskoriste sve mogućnosti. Da se uključe, volontiraju, prihvate odgovornost, pokrenu sebe i zajednicu i izbore se sa svim preprekama koje im se nađu na putu. Zvuči kao velika fraza, zar ne?

Ko god ovo bude čitao i smatra da je nemoguće, neka se slobodno obrati Aldijani, ili možda Admiri, a najbolje Dalili.

Na kraju, ove žene u budućnosti sebe vide kao vrlo uspješne u svojim poslovima, Dalila čak sa još jednom diplomom. Različito poimanje budućnosti, ali sve ih vezuje vizija uspješne budućnosti, kako poslovne, tako i privatne.

Na kraju ako ste zaboravili, da vas podsjetimo: Aldijana, Admira i Dalila. Mlade su, obrazovane i uspješne djevojke iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine. Ove mlade žene pored mnogih drugih stvari, povezuje njihova nacionalni identitet. Sve tri su Romkinje.

 

Tekst je nastao u okviru projekta “Zaštita marginaliziranih zajednica: poboljšanje primjene regulacije o zločinu iz mržnje u Bosni i Hercegovini“, kojeg implementira Sarajevski otvoreni centar u saradnji s Misijom OSCE-a u BiH, a finansijski podržava Stalna misija Kraljevine Nizozemske pri OSCE-u u Beču.