Piše Maša Durkalić

Nastavak serije predavanja Neko je rekao feminizam?

U utorak, 27. maja, u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu održano je predavanje Koliko nekažnjivosti može podnijeti pravda? u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra, te uz partnersku podršku Fondacije Friedrich Ebert i medijsku podršku magazina Dani. Predavačica je bila Selma Korjenić, a ovim je predavanjem otvoren drugi ciklus kojeg će činiti još pet događaja od juna do novembra, čije će teme biti vezane za militarizaciju društva, majčinstvo, radnička i socijalna prava, savremenu filmsku bh. umjetnost, te solidarnost i odgovornost feminističkih inicijativa u BiH.

Koliko je moguće pričati o pravdi u situacijama u kojima preživjele osobe svakodnevno sreću počinitelje ratnog silovanja i seksualnog nasilja? Kako država od preživjelih pravi žrtve sistema, a kultura u kojoj živimo ih osuđuje na život u strahu i tišini? Kako pravni i socijalni sistem treba da štiti žene koje su preživjele seksualno nasilje u ratu?

Ovo su samo neka od pitanja koja je postavila Selma Korjenić na predavanju Koliko nekažnjivosti može podnijeti pravda? Selma Korjenić je zaposlena u TRIAL-u (Track Impunity Always) kao saradnica za ljudska prava, te vodi program podrške preživjelima od seksualnog nasilja iz rata u BiH, a iza nje je deset godina iskustva u radu na istraživačkim projektima vezanim za uzroke i posljedice rata u BiH.

Prva suđenja

Specijalizirala je direktan rad sa žrtvama, te posjeduje certifikat Medice Zenica o završenoj edukaciji na poljima komunikacije, psihološke traume, nošenja sa traumatskim iskustvom i kriznih intervencija. No, sva ova “priprema” nije dovoljna niti može biti – Selma ne krije svoju emotivnost na predavanju koje je održano nedugo nakon strašnih poplava koje su ugrozile mnogobrojno stanovništvo, a među njima i žene žrtve seksualnog nasilja u ratu.

Tim povodom, u dvorištu Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti bila je postavljena i kutija za novčane priloge za pomoć ovim ženama, kojima je ekipa TRIAL-a narednog dana odnijela osnovne potrepštine.

Prije nego što je Selma preuzela riječ, Jasmina Čaušević iz Sarajevskog otvorenog centra primijetila je da su upravo poplave reaktualizirale probleme s kojima se susreću žene žrtve seksualnog nasilja u ratu. “Kuće mnogih od tih žena, koje su stradale u ratu, sada su srušene i poplavljene, i jedini koji im pomažu su nevladin sektor, te osobe koje imaju emocija, želje i profesionalnih motiva za to”, rekla je Jasmina.

Potom je iznijela zanimljivu opservaciju: “Temeljni mit o Evropi je zapravo zasnovan na silovanju – feničansku princezu Evropu Zeus siluje u obličju bika. Također, tu je i mit o Rimu i otmici i silovanjima Sabinjanki, koje su trebale brojčano upotpuniti stanovništvo Rima.” Istaknula je da se o ovoj temi ne bi moglo ni pričati da 90-ih godina, kada su se ženama u BiH i Ruandi krenule dešavati strahote, feministkinje, aktivistkinje i pravnice nisu izvršile nevjerovatan pritisak da se silovanje prepozna kao ratni zločin i zločin protiv čovječnosti. Prva suđenja za silovanja desila su se na međunarodnim krivičnim sudovima za bivšu Jugoslaviju i Ruandu.

Silovanje kao oružje

Selmu za teme rata veže prošlost njene porodice – 1992. je izbjegla iz Foče, u kojoj su se dešavali strašni zločini. Godine 2010. počela je raditi za TRIAL, koji kroz korištenje različitih međunarodnih mehanizama za ljudska prava nastoji braniti prava žrtava međunarodnih krivičnih djela. U BiH je TRIAL prisutan od 2008. kada je započet program podrške porodicama nestalih osoba.

Program podrške preživjelima seksualnog nasilja iz rata postoji od augusta 2010, a Selma kaže da, nažalost, iz godine u godinu i dalje postoji potreba za njegovim djelovanjem. Prisutnima je govorila o stvarnim situacijama i problemima s kojima se susreće.

Na samom početku, podsjetila je da je BiH potpisnica različitih međunarodnih dokumenata, te da u skladu s tim treba biti odgovorna spram svojih građana i građanki, jer je to obaveza države u slučaju teških kršenja ljudskih prava, među kojima su i silovanje i seksualno nasilje iz rata. Silovanje u ratu u BiH od 1992. do 1995. je bilo korišteno kao sistematsko oružje protiv žena, pa čak i muškaraca, ali Selma navodi da, nažalost, ne postoje pouzdani podaci o tome koliko je ljudi preživjelo seksualno nasilje i silovanje, te da se govori o brojci između 20 i 50 hiljada. “Mislim da tako precizni podaci nikad neće ni postojati, jer su mnoge preživjele ubijene, preminule, napustile zemlju, a mnoge i danas šute.”

Uspostavom Haškog tribunala 1993. su zvanično započela suđenja za ratne zločine u BiH, te je zločin ratnog silovanja prvi put proglašen zločinom protiv čovječnosti, a u skladu s tim se sudi i danas. “Žene u BiH su zaista napravile presedan. Zajedno sa feministkinjama i organizacijama, preživjele su uspjele da započnu proces kažnjavanja počinilaca u smislu djelovanja krivične pravde.”

Haški tribunal je seksualno nasilje prvi put sudio u slučaju Duška Tadića, što se potom nastavilo i u drugim slučajevima. Istu praksu je preuzelo i bh. sudstvo od 2005. – počinje se suditi pred Sudom BiH i Posebnim odjelom za ratne zločine, a kasnije i pred niženadležnim sudovima. Selma je navela podatke BIRN-a, prema kojima su pred Haškim tribunalom dosad 33 osobe osuđene za seksualno nasilje. Također je navela da je, po zadnjim podacima OSCE-a, u domaćem sudstvu procesuiran 101 predmet, a od 2005. do 2013. pred Odjelom za ratne zločine okončano je 35 predmeta koji su u optužnici sadržavali elemente seksualnog nasilja. Za ove zločine je oslobođeno 12 osoba, dok je pred sudovima u FBiH i RS-u, te u Brčko Distriktu, procesuirano ukupno 30 predmeta.

Kad će doći na red?

“Uzevši u obzir brojeve o kojima se govori – ovo definitivno nije dovoljno. Svakodnevno se suočavam sa situacijama u kojima preživjele govore: ‘Moj slučaj nije procesuiran, kada će doći na red?’”, kazala je Selma, navodeći kao primjer da pojedini masovni zločini seksualnog nasilja, koji su se 1992. dogodili u sjeveroistočnoj Bosni, a radi se o preko 60 žena koje su prošle kroz logore i doživjele silovanja, nisu pokrenuti s mrtve tačke.

Selma navodi da s jedne strane Meddžida Kreso, predsjednica Suda BiH, kaže da je problem pri procesuiranju ovih zločina stigma, što jeste činjenica, a da s druge strane žene kucaju na vrata tužitelja i pitaju kada će njihovi slučajevi biti procesuirani, što govori o neskladu koji postoji.

Žene se suočavaju s teškim situacijama i ne nailaze na razumijevanje ni od šire ni od uže društvene zajednice. Mnoge su partneri ostavili ili su one ostavile njih jer nisu mogle nastaviti sa svojim životima, a često postaju i žrtve porodičnog nasilja.
Prošle su 22 godine, mnogi su počinioci na slobodi, a preživjele žive na marginama društva. Čak i kad se pruži psihološka podrška, s mnogima od njih je teško raditi. Selma navodi tužan primjer žene koja je nedavno, nakon što su uhapšena četvorica počinilaca, umrla od srčanog udara. “To je rezultat 22 godine nedjelovanja. Zaista se postavlja pitanje: šta je pravda i šta ona predstavlja za preživjele? Ne postoji adekvatan institucionalni sistem koji će obezbijediti da krivični proces gonjenja i kažnjavanja počinilaca bude koliko-toliko uspješan, da ne vrši retraumatizaciju i reviktimizaciju, i da žrtve ne budu prepuštene same sebi.”

Pravda je spora

Dosta preživjelih kaže da, nažalost, nema pravde za ono što im se desilo, što je razumljivo, smatra Selma, jer je pravda, evidentno, spora. Primjena prava i pravnih normi je za preživjele često nepoznanica.

“Kažnjavanje počinilaca mnoge od njih ne vide kao cjelokupni koncept pravde, kao što i ne treba biti. Kažnjavanje počinilaca je samo dio toga. Za njih to nije završena priča.” Mnogi počinioci još uvijek nisu uhvaćeni. Žive slobodno u BiH, blizu povratničkih porodica, ili u zemljama Evrope. Preživjele od nadležnih organa nisu previše informirane o svojim pravima. Selma navodi da žene često ne znaju da imaju pravo da podnesu krivičnu prijavu za nešto što se desilo prije 22 godine ili da ne znaju da mogu tražiti informaciju o procesu istrage.

Počinioci se često olakotno puštaju na slobodu, ili se brane sa slobode. Dešavale su se i situacije da počinioci budu prebačeni u zatvorsku jedinicu s većinskim pripadnicima svoga naroda, dok se pri tome ne vodi računa da u tom gradu žive zaštićene svjedokinje koje su svjedočile protiv njih. Nakon puštanja na slobodu, počinioci često bivaju dočekani kao heroji, pogotovo ako su imali određene komandne odgovornosti, a neki od njih su i na političkim funkcijama.

Sistem pravne i psihološke podrške također nije riješen – ne postoji potpun ciklus podrške prije i nakon svjedočenja. Nevladine organizacije donekle uspijevaju pružiti podršku, ali ne mogu pokriti sve što se dešava. Još jedan problem na kojem TRIAL radi je nemogućnost ostvarivanja kompenzacije za nematerijalnu štetu nakon izricanja presude putem građanskih sudova.

To su vrlo teški procesi za preživjele koje nemaju novca da plate advokate, a sistem besplatne pravne pomoći ne funkcioniše dovoljno dobro za tu svrhu. Svjedokinje koje želi ući u ovaj proces to ne mogu uraditi, jer su mahom zaštićene i na po 30 godina. Selma Korjenić ističe da postoji rupa jer preživjele niti mogu ostvariti pravo, niti im se želi pomoći, a u pitanju su žrtve koje često svjedoče u ključnim predmetima. “Šta je dato svim tim bitnim ženama i muškarcima koji su uključeni u našu historiju i u kreiranje naše ratne prošlosti? Postoji i institucionalna i društvena tišina. Svjedočili su, dali su doprinos, ali šta oni od toga imaju?”

Šutnja u RS-u

Do 2006. u kontekstu socijalnih i ekonomskih prava nije bilo urađeno ništa. Spomenute godine su Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica s djecom žrtve seksualnog zlostavljanja i silovanja u ratu prepoznate kao civilne žrtve rata i dodijeljen im je poseban status koji se neće preispitivati. Dotada su se njihova stanja preispitivala, te su morale dokazivati stepen fizičkog oštećenja, što je često bilo nemoguće jer nisu imale fizičkih ozljeda.

U skladu s tim, preživjele mjesečno primaju 506 KM. Taj novac je često jedini u porodici, a kada se kupe lijekovi, ne ostaje mnogo. Bez obzira na ovo priznanje, koje se smatra pozitivnim iako postoji u samo jednom dijelu BiH, Selma kaže da mnoge žene još uvijek žive u izolaciji.

U Republici Srpskoj se ne mogu nikome obratiti za pomoć, jer još uvijek vlada šutnja. “Vlasti ništa ne rade. Još uvijek se pravo žena žrtava seksualnog nasilja iz rata u RS-u veže za najmanje 60 odsto fizičkog invaliditeta i uslova da do januara 2007. moraju podnijeti zahtjev da bi ostvarile pravo. To je suludo! Uslov prekida šutnje ne smije biti nikakav datum!”

Na kraju, Selma je pitala: “Koliko je krivična pravda moguća u uslovima u kojima bh. društvo nije u stanju pratiti potrebe preživjelih i njihovih porodica, i poštivati njihova osnovna socijalna i egzistencijalna ljudska prava i koliko je taj proces zaista iskren, ako nema osnovnih prava za žrtve i njihove porodice?”

Selma kaže da je pravda bitna, ali da se od jednog društva ne očekuje da pruži samo pravdu već i da radi na pomirenju, izlječenju i pravom procesu katarze. “Teg je stavljen na krivičnu pravdu, ali previše se očekuje. Svi očekuju od tužilaca i sudija da riješe sve probleme, ali tu odgovornost nismo sveli prije svega na individualnu, kao i na odgovornost drugih institucija države. Ovi procesi jedan bez drugog ne mogu dovesti do pozitivnih koraka.”

BH Dani, broj 886, 5.6.2014.