Njenih 5 minuta

Žene Bosne i Hercegovine u (post)jugoslavenskom vremeplovu

Piše: Masha Durkalić

Foto: Lejla Huremović, Besima Svraka

U hotelu Europe u Sarajevu su u sklopu OFF programa teatarskog festivala MESS održani feministički razgovori Žene Bosne i Hercegovine u (post)jugoslavenskom vremeplovu. U okviru tri panela, pokrenuto je više tema iz oblasti kulture i aktivizma bosanskohercegovačkih žena, uz poziv na kritičko promišljanje zajedničkog sjećanja

Još jedna serija zanimljivih feminističkih razgovora odigrala se pri samom kraju teatarskog festivala MESS, u okviru njegovog programa OFF MESS. Diskusija Žene Bosne i Hercegovine u (post)jugoslavenskom vremeplovu bila je još jedna prilika da se aktivistkinje, akademske radnice, istraživačice, kustosice, i druge učesnice u posljednje vrijeme vrlo čestih diskusija koje organizira Sarajevski otvoreni centar, okupe još jednom te zajednički pokrenu nove važne diskusije. Tokom razgovora, koji su bili upriličeni u okviru tri panela, pokrivena su područja ideoloških obrazaca i kulturnih praksi, feminizma u ratu te umjetničkih strategija otpora.

Jasmina Čaušević iz Sarajevskog otvorenog centra objašnjava ciljeve diskusije: “Važno je promišljati zajedničko sjećanje, a još je važnije uvesti goruće teme poput klasne kritike rodnih i feminističkih politika, djelovanja i teorije koje su trenutno aktuelne u BiH. Predstavljeni su zahtjevi za hitnom redistribucijom, koja je vezana za političku ekonomiju i klasne politike, te se pokazalo koliko je situacija na aktivističkoj sceni danas komplikovana. Ja sam, po prvi put, prisustvovala ovako energičnim i bolno iskrenim razgovorima o složenosti i izazovima feminističkog djelovanja.”

Greška s kanonom

U okviru prvog panela, Dominantni obrasci kulturnih praksi i subverzivni iskoraci u jugoslovenskom periodu Bosne i Hercegovine, govorile su Svetlana Slapšak, antropologinja i književnica iz Ljubljane, te Danijela Majstorović, teoretičarka kulture iz Banje Luke. Danijela Majstorović započela je izlaganje skrećući pažnju na postfeminizam i postsocijalizam, koji nude novi procjep u okviru kojeg se može misliti socijalizam i feminizam.

Ona je pokazala i slajdove iz novina Naša žena iz 1967, u kojim jedan od članaka nosi naziv Još jednom o položaju zaposlene žene: Kada kraj beskrajnog radnog dana?, te skrenula pažnju da se danas u ženskim novinama ne može zamisliti jedan takav diskurs. “Ovako ja zamišljam emancipatorni diskurs, i ne mogu da vjerujem da ovome ima 47 godina, a da mi danas nemamo ništa slično. Za postfeminizam se u današnjoj teoriji sve više vežu tekstovi poput Seks i grad, Dnevnik Bridget Jones… Šta je poruka tih tekstova? Sigurno nije o kraju beskrajnog radnog dana, već da, kada se osjećam loše, trebam kupiti Manolo Blahnik cipele.”

Majstorović primjećuje da od kraja rata pa do danas nikad nije bilo više nevladinih organizacija, gender centara, ureda za žene, a manje feminizma i zajedništva.

Svetlana Slapšak otvorila je temu kanona: “70-ih i 80-ih godina Jugoslavenke su smatrale da je kanon koji Amerikanke podvlače neprikladan, te da feminizam u Jugoslaviji ima pametnija posla nego da po tavanima traži zabeleške svojih baba da ih objavi, što je u tom trenutku bila glavna ideja američkog feminizma. Stvari su se promenile sa ratom u Jugoslaviji. U vezi sa kanonom je greška bila naša. Mi tada nismo uradile ključni posao upisivanja manje poznatih žena u istorije književnosti i u ideju o kanonu. Taj posao je rađen sporadično, i mi smo propustile priliku da se to uradi između 1985. i 1990.”

Slapšak ističe da je kanon ustanovljen patrijarhalnim mjerilima, te da trećinu autorki zapostavlja i izbacuje, kao i da su u postjugoslavenskom periodu ostali zastupljeni isti kriteriji, licemjerje, maskulinizam i patrijarhalizam kao i ranije. Osamdesetih se pojavljuje i opasnost novog kulturnog kolonijalizma. “Do pada Berlinskog zida je jugoslovenski feminizam imao svoje mjesto na mapi evropskih feminizama, i bio je uspešno konkurentan američkim feminizmima. Nakon pada Berlinskog zida, američke feministkinje nahrupile su u komunistički svet i počele žene u socijalističkim zemljama poučavati o tome šta je to feminizam.”

Nova ikona bh. feminizma

Slapšak u apsolutnom negiranju balkanskih žena danas vidi najizrazitiji oblik nove kulturne kolonizacije. “Posle feminizma koji je rušio nacionalizam, kao i početkom i za vreme jugoslovenskog rata, jasno se videlo da je feminizam jedini sposoban da funkcioniše u tim uslovima i da ih negira. No, posao je jednako velik kao i 1986, još uvek stoji i još uvek moramo da ga uradimo.” Navela je primjer Vere Obrenović Delibašić, koja je napisala prvi socrealistički roman u Jugoslaviji, koji govori o sudbini muslimanke koja se emancipuje kroz narodnooslobodilačku borbu.

Taj je roman ostao nepročitan, a Vera je prećutana: “Bila je prava feministička spisateljica koje nema ni u jednom udžbeniku. Zato jedan od osnovnih poslova jeste da se njena dela objave. Vera Obrenović Delibašić mora da postane nova ikona feminizma u BiH.” Tu su i druge žene: Julka Hlape Đorđević, koja je doktorirala na sociologiji i feminizmu u Beču davne 1910, Anica Savić Rebac… “Balkanska istorija i kultura zahtevaju potpunu reviziju i revalorizaciju zato što su sistematski uništavane, jer nisu spadale u poznate modele kulturnog kolonijalizma koji su primenjivani posle pada Jugoslavije”, rekla je Slapšak.

Na drugom panelu Akcije solidarnosti i postajanje feministkinjom u ratu učestvovale su Jasmina Husanović, aktivistkinja i teoretičarka kulture s Univerziteta Tuzla, Jadranka Miličević iz Fondacije CURE, te Stanojka Cana Tešić iz Foruma žena Bratunac, a moderatorka je bila aktivistkinja i sociologinja Ana Miškovska-Kajevska. Učesnice su govorile o aktivističkim angažmanima tokom rata, kao i motivacijama koje su ih držale pri tim aktivnostima.

“Ja ne mislim da možeš postati aktivistkinja tokom rata. Onog momenta kad saznaš da si odgovorna za ono što se dešava oko tebe, ti si od tog momenta aktivistkinja”, rekla je Stanojka Cana Tešić. U ratu je Cana preuzela odgovornost za djecu i mlade žene, kao i majke drugih nacionalnosti, brinući o njihovoj sigurnosti. “Za mene je feminizam jednak pacifizmu. Sve što može stati u mir ne treba odbijati, nego prihvatiti. To je jedini način da okupimo puno žena, mladih, starih, pismenih, nepismenih, radnica, intelektualki, poljoprivrednica, u pokret koji će moći da se zalaže za veća prava žena.”

S druge strane, za Jadranku Miličević je osjećaj krivice bio ono što ju je “gurnulo” u aktivizam, nakon 3,5 godine izbjegličkog života u Beogradu. U decembru 1992. postala je aktivna članica Žena u crnom i od tog perioda, već 22 godine, bavi se ženskim aktivizmom. “Snagu su mi davale žene i solidarnost koja je postojala. Ljudi su mi postavljali pitanja kako mogu tri godine dolaziti u izbjegličke kampove i pomagati Srbima i Srpkinjama, a svake srijede na trgu stajati i govoriti da se ne slažem s politikom države u kojoj boravim kao izbjeglica.”

Jasmina Husanović je na početku rata imala 18 godina. Njena ratna drugarica iz skloništa, Nejra Nalić, prevodila je za novinara Roya Gutmana koji je u Tuzli intervjuirao ljude izbjegle iz istočnog Podrinja, te se tada susrela sa mladim ženama iz Brezovog Polja, koje su bile prognane i sistematski silovane. “Hodale smo u pauzi od granatiranja, i ona je rekla: ‘Moramo nešto uraditi’. Ja sam se složila. U roku od nekoliko dana smo okupile grupu djevojaka, koja je od 20 narasla na 100-ak, kako bismo volonterski pomagale u prihvatnim izbjegličkim centrima i u bolnici na nemedicinskoj njezi ranjenika. Do kraja augusta osnovale smo volontersko udruženje Crveni ljiljan.” Jasmina ističe hrabrost djevojaka, u dobi između 16 i 25 godina, koje su trčale u bolnice i izbjegličke centre pod granatama.

Umjetnički otpor

Treći panel Umjetnost otpora bio je prilika da Jasmina Čaušević i Danijela Dugandžić-Živanović kažu nešto više o umjetničkim strategijama otpora kroz primjere konkretnih radova bh. umjetnica, predstavljenih na nedavno otvorenoj izložbi Moja kuća je i tvoja kuća, koja se trenutno može pogledati u Historijskom muzeju BiH. Danijela je, kao kustosica ove izložbe, zaokružila feminističke razgovore predstavljanjem publici osnovnih ideja radova koji je čine. Izložba je kreirana zarad dovođenja u pitanje diskursa dominacije i moći, te pruža priliku za promišljanje svakodnevnice i društva zahvaljujući radovima mlade generacije bh. umjetnica koje su se pozabavile neplaćenim kućnim radom, nasiljem u porodici, statističkim podacima, te emancipaciji žena kroz odjeću.

Subverzivnost izloženih radova, poput murala Rad ljubavi Adele Jušić i Andreje Dugandžić čija je podloga Knjiga za svaku ženu, socijalistički priručnik za domaćinstvo iz 60-ih godina, nadopunjen parolama koje ukazuju na opasnost kapitalizma po položaj žene u društvu, ističe još uvijek neosvojene ženske borbe.

Sandra Dukić je na otvorenju izložbe šuteći vezla, ispod izvezenog natpisa Sama pala sama se ubila, ilustrirajući tako opasnost izreke koja se i prečesto koristi kada se žene optužuju za to što nisu same napustile nasilnika i nasilnu vezu. U radovima Priroda statistike Lane Čmajčanin, zanimljive infografike povezuju tipična imena bh. žena, koja dijele sa cvijećem i voćkama, sa njihovim položajem u bh. društvu koji pokazuju sumorni statistički podaci. I konačno, Svila i kadifa, rad Emine Kujundžić, kroz devet žena i njihov stil oblačenja počev od njene pramajke u feredži pa do autoportreta uslikanog mobitelom, tzv. selfiejem, pokazuje kako su se žene oslobađale i emancipirale i putem mode.

“Kuća, kao prostor porodice, je i prostor ugnjetavanja, neplaćenog rada, strahova i nasilja. Porodica se predstavlja kao osnovna jedinica kapitalističkog društva u kojoj je uloga žene jasno određena, a okviri ponašanja unutar nje su unaprijed postavljeni kako bi očuvali patrijarhalni sistem i naciju. I koliko god da je uloga žene u kući bitna, njen politički i društveni značaj se negira i u privatnoj i u javnoj sferi. Kuća, bila ona grad, ulica, država ili vlastita kuća, jeste i ostaje svakodnevni front borbe za jednakost i zajedničko”, rekla je kustosica Dugandžić-Živanović.

Tekst preuzet iz magazina BH Dani, br.905, 17.10.2014.