Prirodu nasilja nad ženama prepoznajemo kao rodno zasnovano nasilje i kao jedan od osnovnih mehanizama zbog kojih je žena u podređenom položaju u odnosu na muškarca, a ujedno je i manifestacija historijski nejednakih odnosa moći između muškaraca i žena koji su doveli do diskriminacije žena u odnosu na muškarce.
Djevojčice i žene su često izložene ozbiljnim oblicima nasilja, pogotovo nasilju u porodici, seksualnom uznemiravanju, silovanju. Ovi i brojni drugi oblici nasilja nad ženama predstavljaju ozbiljno kršenje ljudskih prava žena i glavnu prepreku ostvarivanju jednakosti između žena i muškaraca.
Državni pravni akti koji regulišu ovu oblast
Sprečavanje nasilja nad ženama u našoj državi, na direktan ili indirektan način, regulisano je brojnim pravnim aktima, kako državnim, tako i međunarodnim. Tako Ustav Bosne i Hercegovine, kao najviši pravni akt naše države, garantuje da će Bosna i Hecegovina osigurati najviši nivo osnovnih ljudskih prava, kao i zabranu diskriminacije. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Federacije Bosne i Hercegovine predviđa zbrinjavanje žrtve nasilja u porodici u sigurnu kuću/sklonište.
Sigurna kuća predstavlja posebnu mjeru podrške kojom se obezbjeđuje siguran smještaj i pomoć žrtvama nasilja u porodici, koju može realizovati pravno lice. Ali, ovo zbrinjavanje je moguće samo uz pristanak žrtve i moguće je na najduže šest mjeseci, što se može produžiti uz pisanu saglasnost nadležnog organa starateljstva. Ovaj zakon ima i odredbu o osnivanju i finansiranju sigurnih kuća. U tom članu se navodi da sigurnu kuću može osnovati pravno ili fizičko lice u skladu sa zakonom, te da kriterije i standarde za osnivanje, rad i finansiranje sigurnih kuća propisuje federalni ministar rada i socijalne politike. Sredstva za finansiranje privremenog zbrinjavanja žrtve nasilja u sigurnoj kući, drugoj odgovarajućoj instituciji ili kod druge porodice, osiguravaju se u skladu sa propisima Federacije Bosne i Hercegovine i kantona u postocima od:
1) budžeta kantona u visini od 30%
2) budžeta Federacije Bosne i Hercegovine u visini od 70%.
Na sličan, ali malo precizniji način, zbrinjavanje žrtve nasilja u porodici u sigurnu kuću je regulisano i u Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske. Tako se navodi da se isplata troškova privremenog zbrinjavanja žrtava nasilja u porodici u sigurnu kuću koji se obezbjeđuju iz budžeta Republike Srpske vrši putem Ministarstva, a isplata troškova zbrinjavanja žrtava nasilja u porodici u sigurnu kuću koji se obezbjeđuju iz budžeta jedinica lokalne samouprave vrši se putem centara za socijalni rad, na osnovu rješenja o smještaju. Ovim zakonom je predviđeno i osnivanje Savjeta za suzbijanje nasilja u porodici koji osniva Vlada, a radi praćenja i procjene sprovođenja politika i mjera za sprječavanje i suzbijanje nasilja u porodici.
U porodičnim zakonima Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, navodi se da su zaštitu žrtvi dužni pružiti: organ starateljstva, pocija i nadležni sud, te da su lica koja su upoznata s tim da se dešava nasilje u porodici obavezni da isto prijave nadležnom organu policijske uprave. Postupak zaštite od nasiliničkog ponašanja u porodici ima karakteristike hitnog postupka i prednost u rješavanju.
Koliko je ovo ozbiljno pitanje dokazuje i činjenica da je regulisano i krivičnim zakonima FBiH, Republike Srpske, kao i Krivičnim zakonom BiH. Tako se počinitelji krivičnog djela nasilja u porodici kažnjavaju raznim vrstama kazni. U ovisnosti od težine djela i posljedice koju je isto prouzrokovalo, počinitelj može biti kažnjen izricanjem opomene, ali i kaznom dugotrajnog zatvora za najteže oblike ovog djela.
Smještaj žrtve u sigurnu kuću
Smještaj žrtve u sigurnu kuću uzima se u obzir kao potencijalni dokaz nasilja i označava moguću potrebu za strožijom sankcijom. Sigurna kuća za smještaj i podršku žrtvama nasilja u porodici predstavlja oblik zaštite žrtve nasilja u porodici. Da bi žrtva bila privremeno zbrinuta u sigurnu kuću, potrebna je odluka donešena od strane nadležnih subjekata zaštite. U skladu sa navedenim, u BiH se pruža i niz specijaliziranih usluga podrške žrtvama nasilja. Ove vrste usluga su uspostavljene radi pružanja pomoći i podrške žrtvama nasilja kroz implementaciju zakona o zaštiti od nasilja u porodici, i odnose se na žrtve ove posebne vrste nasilja. Kod nas postoji postoji devet sigurnih kuća sa 173 raspoloživih mjesta. Na području Federacije BiH ima šest sigurnih kuća sa 126 raspoloživih mjesta za smještaj žrtava nasilja u porodici. One djeluju u okviru nevladinih organizacija: Fondacija lokalne demokratije, Sarajevo, Medica, Zenica, Vive Žene, Tuzla, Žene sa Une, Bihać, Žena BiH, Mostar i Caritas, Mostar. U isto vrijeme, u Republici Srpskoj djeluju tri sigurne kuće pri nevladinim organizacijama Budućnost, Modriča, Udružene žene, Banja Luka i Lara, Bijeljina. Ono što se može primijetiti jeste da sve ove sigurne kuće djeluju pri nevladinim organizacijama koje imaju programe i za pružanje drugih vrsta pomoći žrtvama. Država ne finansira ove sigurne kuće i ne postoji kontinuiran sistem pružanja ove vrste pomoći i zaštite žrtava od strane države.
Međunarodna regulacija ove oblasti
Pored do sada navedenih, postoje i brojni međunarodni pravni akti koji se odnose na ovo pitanje. Jedan od najznačajnijih je Konvencija o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, koja je usvojena 11. maja 2011. godine u Istanbulu zbog čega nosi i naziv Istanbulska konvencija. Bosna i Hercegovina je ratificirala ovu Konvenciju 07. novembra 2013. godine. Ona na jedan sveobuhvatan način reguliše datu oblast. Ova konvencija, u posebnom članu koji nosi naziv sigurne kuće, nameće obavezu državama članicama da preduzmu sve neophodne zakonodavne i druge mjere kako bi omogućile otvaranje odgovarajućih, lako dostupnih sigurnih kuća u dovoljnom broju za siguran smještaj i proaktivnu pomoć žrtvama nasilja, posebno ženama i njihovoj djeci. Također predviđa i uspostavljanje besplatne SOS telefonske linije koja treba da bude dostupna 24 sata. Ova konvencija predviđa i brojne druge mjere pomoći i podrške žrtvama nasilja, kao i mjere za sprječavanje istog.
Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) stupila je na snagu 03. septembra 1981. godine. Ova Konvencija nameće obavezu državama članicama da primijene principe sadržane u njoj, kao i da u tu svrhu usvoje mjere potrebne za otklanjanje diskriminacije u svim njenim vidovima i manifestacijama, te da je potrebno izmijeniti tradicionalnu ulogu muškarca, kao i ulogu žene u društvu kako bi se ostvarila potpuna ravnopravnost muškaraca i žena.
Svakako da je neophodno pomenuti Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, koju je Generalna skupština Ujedinjenih naroda proglasila 10. decembra 1948. godine. Ona je osnovni pravni izvor zaštitte ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer nasilje nad ženama znači i kršenje, narušavanje ili onemogućavanje njihovih ljudskih prava i temeljnih sloboda koje ova konvencija predviđa i štiti.
Pored ovih, postoje i brojni drugi pravni akti koji se odnose na ovu oblast kao što su: Evropska socijalna povelja, Preporuka br. R (79) 17 o zaštiti djece od zlostavljanja; Preporuka br. R (85) 4 o nasilju u porodici; Preporuka br. R (85) 11 o položaju žrtve unutar Kaznenog zakona i procedura; Preporuka br. R (87) 21 o pomoći žrtvama i sprječavanju viktimizacije; Preporuka br. R (90) 2 o društvenim mjerama u vezi s nasiljem u porodici; Preporuka br. R (91) 11 o seksualnom iskorištavanju, pornografiji prostituciji, trgovini ljudima, djecom i mladim ljudima; Preporuka br. R (93) 2 o medicinsko-socijalnim aspektima zlostavljanja djece, Preporuka br. R (2000) 11 o djelovanju protiv trgovine ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja, Preporuka Rec (2001) 16 o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja; Deklaracija Ujedinjenih naroda o sprječavanju nasilja nad ženama, Konvencija Ujedinjenih naroda o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena…
(Maida Zagorac, Sarajevski otvoreni centar)