Susan Stryker je profesorica, spisateljica, autorica filma i teoretičarka. Trenutno je profesorica Rodnih i ženskih studija na Univerzitetu u Arizoni i direktorica je univerzitetskog Instituta za LGBT studije. Kao naučnica, bavi se transrodnom i queer kulturom, a nedavno smo u Banjaluci imali priliku slušati njeno predavanje na temu rodnih identiteta i seksualnosti. Budući da je Stryker deklarisana lezbejka i transrodna osoba, ona je praktično proživjela istoriju transseksualnosti koja je predmet njenog akademskog rada. Njeno predavanje je stoga bilo više ispovijest nekoga ko je učestvovao u stvaranju te istorije. To je zapravo priča o njenom životu.

Stryker je rođena 1961. godine. Njeni baka i djed živjeli su na američkom Jugu, koji je tada bio prilično zaostao i konzervativan dio države. Oni su bili siromašni poljoprivrednici, pa se 1950-ih godina njen otac pridružio američkoj vojsci, kako bi obezbijedio sebi bolji život. Stryker je tako odrastala u različitim mjestima širom svijeta. Njeni roditelji su pripadali radničkoj klasi, ali su je uvijek ohrabrivali da se obrazuje i da završi fakultet. Ona je među prvim fakultetski obrazovanim ljudima u svojoj porodici. Školovala se zahvaljujući stipendijama koje je dobijala kao dobar student, a dobre ocjene su bile njen način da sebi obezbijedi bolji život. Osnovne studije završila je na Univerzitetu u Oklahomi, a zatim je otišla u Kaliforniju, gdje je kasnije stekla doktorat na Berkliju. Na kraju je postala profesorica na univerzitetu.
„Nekoliko stvari se ispriječilo na putu između završavanja doktorata i postajanja profesoricom, ali na kraju sam uspjela da postanem pripadnica srednje klase“, kazala je Stryker na početku svog predavanja.
Ono što se “ispriječilo na putu” zapravo je bilo autentično iskustvo potpune promjene pola, o čemu nam je više rekla kasnije tokom predavanja.
Prisjeća se da je transrodna osjećanja imala od ranog uzrasta. “Većina ljudi i ne razmišlja o tome da li su muškarac ili žena, to si što si i ne razmišljaš o tome. To vam se čini prirodno, dato. Ali neki ljudi se osjećaju drugačije u vezi s tim. Njihov doživljaj sebe ne podudara se sa onim što njihova kultura kaže da njihovo tijelo znači.”
Pokušavajući razumjeti zašto se neki od nas tako osjećaju, mnogi ljudi prihvate različita objašnjenja. Stryker priznaje da ona nema gotov odgovor. “Ja apsolutno nemam teoriju o tome zašto je to tako. Drugi ljudi možda imaju teorije o tome. Neki će reći da je to psihološki poremećaj, da je to zbog lošeg odgoja, da je to genetski defekt ili neki hormonalni disbalans. Ljudi koji imaju religiozna shvatanja i vjeruju u reinkarnaciju će reći da odrađujete karmu iz prošlog života ili da ima nešto što treba da naučite u ovom životu…”
To se Univerzum, Kosmos, manifestuje na određen način.
Jedan od načina gledanja na transrodne osobe koji je njoj naročito interesantan jeste onaj za koji je čula od prijatelja iz Irana koji se bavi istorijom transseksualnosti u Iranu. Takvo razmišljanje je naročito interesantno danas kada, kako ona ističe, religija tako snažno osuđuje transrodne osobe – kada se transseksualnost prikazuje kao neprirodna, bolesna, perverzna ili grešna. Naime, 1950-ih godina, kada su u Iranu objavljene prve vijesti o operacijama za promjenu pola, u medijima se o tome govorilo kao o “čudu Božjem”.
“Bilo je veoma malo stigme u vezi s tim 1950-ih godina i govorilo se ‘Bog može sve, on može stvoriti nekoga ko se ovako osjeća’. To pokazuje raznolikost postojanja. Ako kažete da je Bog svemoćan,  onda ne postoji ništa što Bog ne može učiniti. Govorilo se da ljudi dolaze na svijet ovakvi, da je to samo dio raznovrsnosti postojanja. To se Univerzum, Kosmos, manifestuje na određen način. To nije uobičajen način, to je manjinski način.”
Jedna od metafora koje ona voli upotrijebiti kada razmišlja o transrodnom identitetu dolazi iz indijanskog plemena iz Kalifornije. Oni su veoma jedinstveni zbog toga što računaju po sistemu baziranom na broju 8, a ne po sistemu baziranom na broju 10, koji koristi većina kultura. Dok većina ljudi koristi bazu 10 jer broje na prste, oni koriste bazu 8 jer broje prostor između prstiju, objašnjava Stryker.
“Tako da i dalje možete računati na ruke, ali brojite prostor između, a ne ono što je fizički prisutno. Mislim da je transrodnost poput toga. Ako je obični rod, onaj normalni, najčešći, ono što je fizički prisutno – brojite prste – transrodnost je taj prostor između. Ona je u svakom pogledu prirodna, normalna, regularna, racionalna kao bilo šta drugo, samo se radi o drugačijem odnosu između brojanja i tijela. To je ljevoruki rod, a ne desnoruki. To je samo jedan od načina na koji ljudi mogu postojati. Većina kultura na svijetu ima rodni sistem, u koji se neki ljudi ne uklapaju u potpunosti. Šta god da je u pitanju, postoje ljudi koji to rade na način koji je dominantan i ljudi koji to rade na način koji je manje zastupljen.”
U svim regijama na svijetu postoje ljudi koji se ne uklapaju u rodne definicije.
Jedan od primjera koje Stryker pominje, a koji je poznat i u našoj regiji jesu zaklete djevice ili virdžine, što je češće u planinskim predjelima Crne Gore i Albanije. To su ljudi koji su rođeni kao žene, ali su se iz bilo kojeg razloga odrekli svog statusa žene i žive društveno kao muškarci. To može biti zbog toga što im je brat poginuo, pa treba da preuzmu određenu ulogu u porodici, ili su obećane nekome za koga ne žele da se udaju… Oni ne rade ništa što bi fizički izmijenilo njihovo tijelo, ali postaju muškarci u društvenom smislu.
U slučaju profesorice Stryker, ona je bila malo dijete kada je postala svjesna nesklada između toga kako se osjećala i kako su je drugi ljudi doživljavali. “Imala sam oko pet godina kada sam pretpostavila da ću kada porastem biti žena, iako mi je po rođenju dodijeljeno da budem muškarac. Kada sam se rodila, doktori su pogledali moje tijelo i kazali ‘dječak’ i to je ono što su i svi ostali radili. Mene niko nije pitao. Ali ono čega se sjećam jeste svijest o tome kako su mi se ljudi obraćali i kako sam znala da postoje djevojčice koje su drugačije od mene, ali sam i dalje pretpostavljala da je to samo za sada, a da ću kasnije kada porastem biti žena. Djeca možda ne razumiju stvarnost u ranom uzrastu, ali prilično dobro razumiju svoja osjećanja. Ja sam razumjela kako se osjećam, ja sam bila više kao mama, nego kao tata. Kada sam napunila 5 godina, otkrila sam biološke razlike među polovima, da muškarci i žene imaju različita tijela. Tada sam iskusila ‘rodnu disforiju’, bila sam nesrećna zbog svog roda. Nisam bila nezadovoljna sobom, već sam bila nesrećna jer sam otkrila da postoje ozbiljne prepreke da me drugi ljudi vide onako kako sam ja sebe vidjela.”
Stryker kaže da se možda upravo ta njena rana svijest o vlastitoj transrodnosti i pokušaji da nađe rješenje mogu shvatiti kao počeci njenog intelektualnog i filozofskog razvoja. “Morala sam duboko razmišljati o problemima identiteta, tjelesnosti…Pokušavala sam naći način da se nosim s tim tako da mogu s tim da živim.“
Imala je oko 10 godine kada je prvi put saznala za riječ transseksualnost. Bila je srećna jer je otkrila da postoji riječ koja opisuje kako se ona osjeća – “Postoje ljudi poput mene, nisam jedina. To postoji! Bilo je veoma utješno otkriti da nisam jedina koja sebe tako doživljava, da postoji šira zajednica u koji se mogu uklopiti” – da bi onda shvatila da se taj termin zapravo koristi da opiše abnormalno stanje.
“Skočila sam se na bicikl i odvezla se do gradske biblioteke, pretražila katalog da bih saznala više o tome. Potražila sam riječ transseksualnost i jedine knjige u biblioteci na tu temu bili su udžbenici iz abnormalne psihologije. Bila sam malo dijete koje je pokušavalo da čita fakultetske udžbenike i ono što sam uspjela shvatiti bilo je potpuno razočaravajuće, jer sam mislila – možda sam ja transseksualna osoba, ali čitajući ove knjige saznala sam da su transseksualci ludaci, da imaju ozbiljan psihopatološki poremećaj. Tako da sam pomislila – pretpostavljam da ja onda nisam transseksualna osoba, jer ja sam dobro, sa mnom je sve u redu.”
Odakle joj takvo samopouzdanje, kaže da ne zna. “Možda zato što su me roditelji dobro odgojili, ali imala sam dosta vjere u sebe. Umjesto da vidim veoma stigmatiziranu i patologiziranu reprezentaciju transseksualnosti i da mislim kako sa mnom nešto nije u redu, ja sam mislila ‘oh, onda mora da ja nisam to. Sad ne znam ko sam’.”
Nepravdu koju ja trpim, niko ne bi trebalo da trpi
Njen stav se umnogome razlikovao od stava drugih ljudi koji su se slično osjećali po pitanju svog roda. “Razgovarala sam sa ženom koja je transseksualka i ona mi je rekla da je bila ‘seka persa’ u školi i da su je školske siledžije uvijek tukle. Oni bi je okružili i udarali je nogama, dok je ona ležala na zemlji. Ona je mogla vidjeti kako drugi ljudi prolaze pored njih i ne obraćaju pažnju na to što se njoj dešavalo i mislila je ‘ako nikog nije briga što me tuku, onda možda i zaslužujem da me tuku’.”
Stryker kaže da bi njena reakcija bila potpuno drugačija. “Da se to meni dešavalo i da sam vidjela da ljudi samo prolaze, ne obazirući se na to što mene tuku, ja bih bila bijesna što mi to rade i što nikog nije briga. Ja bih se zarekla da se prema nikome nikada više neće tako postupati. Moja reakcija je više politička, nepravdu koju ja trpim, niko ne bi trebalo da trpi.”
Boreći se za sopstvenu slobodu i osnaživanje, Stryker se cijeli život borila i za kategoriju ljudi u koju je svrstana. Među ostalim priznanjima koja je dobila za svoj rad, Monette-Horowitz Trust joj je dodijelo nagradu za borbu protiv homofobije, KQED (TV), San Francisco's Public Broadcasting Service joj je dodijelio nagradu “Local Hero Award”, dobila je i nagradu Community Vanguard Award od Transgender Law Center, kao i nagradu San Francisco/ Northern California Emmy Award za dokumentarac Screaming Queens: The Riot at Compton's Cafeteria (2005).
To je postalo nešto.
Njena doktorska disertacija bavi se istorijom religijskih identiteta. Napisala je disertaciju o Mormonima, ali ne zato što je bila naročito zainteresovana za Mormone, već zato što je mislila da je to veoma interesantno pitanje o kulturološkim, političkim, ekonomskim, filozofskim i drugim aspektima rađanja novog ličnog, kolektivnog i kulturnog identiteta.
“Godine 1825-te, Mormoni nisu postojali. 20 godina kasnije, 1845. godine, imali ste novu crkvu, imali ste ljude koji su sebe nazivali Mormonima, oni su imali novi oblik srodstva, imali su literaturu koju su proizveli, postojao je politički pokret, imali ste antimormonsku reakciju, imali ste značajno kulturno stvaralaštvo u vezi sa činjenicom da se pojavio novi istorijski identitet.”
Stryker otkriva da je ona zapravo pisala prikrivenu disertaciju o transseksualnosti. Bavila se pitanjima koja su je interesovala, ali u kontekstu religijskih umjesto seksualnih i rodnih identiteta. “Postoji vrijeme prije nego što je postojala riječ transseksualnost, postoji vrijeme prije nego što su otkriveni uticaji hormona na tijelo, postoji vrijeme prije nego što je genitalna hirurgija razvijena kao tehnika, postoji vrijeme prije zakonodavnog priznavanja transrodnosti, tako da je postojao istorijski proces u kojem je transrodnost postala kulturološki razgovijetna, i koliko god to bilo osporavano, prihvaćeno ili ne, to je postalo nešto.“
U to vrijeme, Stryker se plašila da bi javnom obznanom svoje transseksualnosti mogla stvoriti sebi probleme. “Bojala sam se da ću uraditi sav taj posao na disertaciji, a da će zbog transfobije direktor odbiti da mi potpiše disertaciju i da je odobri.” Završila je disertaciju što je brže mogla i čim je ona bila prihvaćena, podnijela je zahtjev za promjenu imena na naslovnoj stranici.
Uspjela je promijeniti ime i dobiti zvanje doktora nauka, ali za nekoga ko se bavi kulturološkim studijama i ranom istorijom Mormona, i pri tome je deklarisana transseksualna osoba, 1991. godine bilo je veoma malo šanse da postane profesor. “Dobiti posao kao profesor istorije religije i biti transseksualna osoba u ranoj fazi tranzicije – nije bilo šanse”.
Kaže da je iskusila mnogo diskriminacije kod zapošljavanja, mnogo stigme, i kao rezultat svega, zarađivala je samo 8 hiljada dolara godišnje. “Imala sam dijete, a za samohranog roditelja sa djetetom, granica siromaštva je 9 hiljada, tako da sam kao neko sa doktoratom živjela ispod granice siromaštva. Osjećala sam direktne posljedice toga što sam transseksualna osoba.”
Radila je svakakve poslove, vozila taksi, radila u prodavnici preslažući police noću, radila je administrativne poslove, sve kako bi zaradila nešto novca. Taj period pamti kao veoma težak, i finansijski i emocionalno, a doživjela je i nasilje. Ali iako je imala težak period, kaže da je njen život generalno bio veoma privelegovan. “Skromnog porijekla, ali putem obrazovanja, bila sam u mogućnosti da napredujem ekonomski. Jesam doživjela diskriminaciju zbog toga što sam transrodna osoba, ali nakon nekog vremena sam uspjela naći posao za koji sam se školovala. U tom smislu, osjećam da sam imala puno sreće.”
Stryker kaže da većina transrodnih osoba ne prođe tako dobro u životu, bilo da je to zbog toga što prekinu školovanje, ili nemaju podršku porodice, zbog toga što upadnu u nevolje sa zakonom nastojeći da prežive ili zbog toga što su depresivni zbog iskustava koja su imali u životu. “Naročito je teško transrodnim osobama iz rasnih manjina, za Afro-Amerikance i Indijance, naročito ako su transrodne žene.”

Sumirajući promjene koje su se desile u posljednjih 50 godina u Americi kada su u pitanju transrodne osobe i njihova prava, Stryker kaže da je nekim transrodnim osobama sada lakše živjeti.   “U proteklih nekoliko godina, dosta toga je postignuto. Ako ste zaposlena transseksualna osoba koja se izgledom dovoljno uklapa u rodne norme, i ako imate odgovarajuće lične dokumente, to se sve više smatra prihvatljivom varijacijom. Možda to nije nešto što se preferira, ali je u redu. To je sada više kao kada je neko gej.”
Većina ljudi sada prihvata da su neki ljudi gej i da to nije “kraj svijeta”, kaže ona, ali dodaje da to važi samo za one transrodne osobe koje pripadaju odgovarajućoj rasi i ekonomskoj klasi. “Ako ste siromašni, ako niste bijelac, ako se bavite kriminalizovanom ekonomskom djelatnošću da biste sebi obezbijedili egzistenciju, ako niste spremni da se u potpunosti učinite vidljivim državi, da se deklarišete kao transrodna osoba kada prelazite granicu…ako ste taj tip transrodne osobe, onda vam život još uvijek može biti veoma težak.”
Borba za prava transrodnih osoba tokom posljednje dvije decenije u Americi je donijela značajne promjene, a naročito je bila uspješna u posljednje dvije godine.  Stryker kaže da ne zna u kojem pravcu će se stvari razvijati, ali da je pomalo sumnjičava prema rastućem interesovanju ne-transrodnih osoba za transrodna pitanja. “Mislim da su dobar primjer za to gej prava u Americi. Mnogo godina je to bilo stigmatizirano, a onda u jednom trenutku podrška gej pravima postaje nešto što Amerika i Zapadna Evropa rade kako bi pokazali koliko su napredniji od ostatka svijeta. To ne znači nužno da je život bolji za gej ljude, ali vlade Sjedinjenih Američkih Država i Zapada mogu reći ‘pogledaj koliko smo mi bolji od tebe, Afriko’. To je nešto što služi interesu države, a ne nužno interesu manjine. Idealno je kada se ti interesi podudaraju, ali ponekad to nije slučaj, tako da sam sretna što se situacija sa transrodnim pravima popravlja, ali takođe se pitam zašto se odjednom toliko ne-transrodnih ljudi interesuju za ovo. Šta ako njihovo interesovanje za transrodna pitanja nije u interesu transrodnih ljudi?”
Stryker kaže da zazire od “spasiteljskog mentaliteta” – od ljudi koji smatraju da je njihova odgovornost da spasu nekoga koga oni sami pozicioniraju kao manje naprednog od sebe. Ipak, smatra da je veliko interesovanje za transrodna pitanja koje trenutno vlada dobra prilika da se nešto postigne. “Želite priznanje od države, želite podršku, resurse, želite da vas više ljudi razumije, ali kako taj razgovor raste, ponekad morate raditi na edukaciji vlastitih saveznika o tome šta zaista služi interesima manjine. Slogan koji koriste osobe sa invaliditetom je “ništa o nama bez nas’. Ako postoji neki razgovor u širem društvu o transrodnosti, transrodne osobe moraju biti uključene. Ponekad brinem da će taj razgovor poprimiti tolike razmjere da možda više neće biti o tome šta je dobro za nas. Uglavnom, mora se mnogo razgovarati.”
Transrodne osobe nisu uvijek vidljive.
Ljudi se često pitaju koliki je broj transrodnih osoba. Stryker objašnjava je do preciznog broja teško doći, ali da se u užem značenju te riječi, procjenjuje da transrodne osobe čine 0.5 stanovništva. Imajući u vidu ukupan broj stanovništva u Bosni i Hercegovini, Stryker kaže da vjerovatno postoji 20 hiljada transrodnih osoba koje nisu vidljive.
“Jedan od razloga što transrodne osobe nisu uvijek vidljive je taj što, ako obave operaciju i prođu hormonalnu terapiju, nauče da se kreću na odgovarajući način kako bi se uklopili, onda možda i ne znate da ste upoznali transrodnu osobu. Postoji i velika stigma s tim u vezi, pa mnogi ljudi to kriju, ili možda imaju transrodna osjećanja ali ne poduzimaju ništa po tom pitanju, jer ne mogu sebi priuštiti medicinski tretman. Neki se možda plaše nasilja od strane članova svoje porodice, ili se plaše da će izgubiti posao. Postoji i mnoštvo drugih problema, kao što je nemogućnosti da promijenite lične dokumente izdate od strane države, ili ako izgledate drugačije nego u pasošu, ili imate ime koje zvuči kao žensko, ali izgledate kao muškarac, onda mogu misliti da ste ukrali ličnu kartu…”

Govoreći o rodnom identitetu, Stryker kaže da  svi živimo u rodnim sistemima, u sistemima koji privileguju muškarce u odnosu na žene, ali i koji privileguju ljude koje je jednostavno svrstati u određen rod, koje je lako razvrstati na muškarce i žene, u odnosu na one koji se ne uklapaju u tu binarnu podjelu.
Međutim, dodaje da je svako od nas jedinstven, pa tako ne postoji ni jedna priča za sve transrodne osobe.  “Postoji nešto misteriozno u vezi sa identitetom svakog od nas. To je ljepota i briljantnost postojanja. Ja sam se gledala u ogledalo i osjećala duboko otuđeno od slike koju sam vidjela. Meni to nije izgledalo kao moje tijelo. Zbog čega je to tako, ne znam. To je gotovo kao da si u zatvorskoj samnici. To je duboki osjećaj izolovanosti. Ti si tu, ali kako da komuniciraš sa svijetom oko sebe? Mi komuniciramo preko svog tijela, putem načina na koji nas ljudi percipiraju. Ako se osjećate otuđeno od svog tijela, osjećate se društveno izolovani. Ljudi vam se obraćaju, ali koriste pogrešne zamjenice, imaju drugačija društvena očekivanja od vas… Ja sam željela promijeniti svoje tijelo tako da odgovara tome kako ja sebe vidim i da drugim ljudima komunicira moj doživljaj sebe.“
Šta god da uradite, pogrešno je.
Komentarišući nedavnu medijsku prašinu u vezi sa promjenom pola Caitlyn Jenner, Stryker kaže da “u medijima vidimo isključivo ljude koji se obznane svoju transseksualnost.  Oni dospiju u mediji kada “izađu iz ormara” i vi vidite potpuno novu osobu, u novoj društvenoj ulozi. Tako dobijete veoma usku sliku o tome kako transrodne osobe žive. Ne vidite npr. ljude koji su prošli tranziciju prije 20 ili 30 godina, vidite samo taj jedan trenutak tranzicije kada ste zaslijepljeni reflektorima, kada vas stave na pozornicu i kada vas pomno promatraju…taj čudni trenutak je sve što ljudi vide, a to je tek djelić iz života transrodnih osoba.”
Govoreći o oprečnim reakcijama ljudi u vezi sa novim izgledom Caitlyn Jenner, ona kaže da “kada transrodne osobe rade stvari koje ne-transrodne osobe rade, onda se misli da one to rade pogrešno. Ono što se vidi na primjeru Caitlyn Jenner jeste da kada transrodni ljudi rade stvari koje rade ne-transrodni ljudi, to se onda smatra stereotipskim ponašanjem. Ako nosite visoke potpetice i brijete noge, onda ste stereotipski ženstveni. Ako nosite crno odijelo i zaližete kosu, kažu da izgledate kao muško. Šta god da uradite, pogrešno je. Pošto nema ispravnog načina, morate  kazati sebi ‘znate šta, ja radim ono što meni odgovara. Ja to radim na svoj način.’ Na kraju krajeva, zar ne eksperimentišu svi sa svojim izgledom? Naročito kada osjećate da vam je nešto bilo uskraćeno, da vam je onemogućen način izražavanja, onda ste kao dijete u prodavnici slatkiša.”

Sa djecom je sve u redu
Stryker je prije promjene pola, kao adolescent, imala parnterku koja ju je voljela takvu kakva je, ali koja nije željela da Stryker promijeni svoje tijelo. “Ona je mislila da je tako našla vezu koja je za nju bila queer, ali koja je drugim ljudima izgledala kao heteroseksualna veza. Ja sam bila njen ormar i nije htjela da to izgubi. U početku sam mislila da je to dobro rješenje, imala sam osjećaj olakšanja jer se nisam morala nositi sa društvenom stigmom.”
Ali u svojim 20-im, Stryker je bila nesretna i osjećala se veoma otuđeno od svog tijela. “Ipak mi nije bilo dovoljno da me samo jedna osoba zaista poznaje. Bilo mi je potrebno da svima budem osoba koja sam bila samoj sebi…svojim prijateljima, kolegama, svom sinu – imale smo dijete. Na čudan način, upravo to što mi je bilo stalo do ljudi oko mene – nisam željela da ih lažem, nisam željela da imam taj osjećaj lažnosti u odnosima s njima –motivisalo me je da rizikujem svoje odnose s njima i javno obznanim svoju transrodnost.”
Sin kojeg je dobila u toj vezi imao je 8 godina kada je Stryker odlučila da promijeni pol. Pričajući nam kako se on osjećao u vezi s tim, kazala je da je on uvijek bio veoma dubokoumno dijete, i da je kao mali bio zainteresovan za neobične stvari. “Kada sam mu sve rekla, kazala sam ‘Nema ništa loše u tome kad je neko muško, ali ja osjećam da ja to nisam i zbog toga nisam srećan. Moram uraditi nešto što će to promijeniti, pa ću od sada živjeti kao žena’. On je pitao ‘Ljudi to mogu? Znam da je to moguće kod nekih riba.’Ja sam odgovorila ‘Da, slično kao kod riba, ali ne baš, to se kod ljudi ne dešava samo od sebe’. Onda je on kazao ‘Znači imaću dvije mame? Super!’. Ali ja sam rekla ‘možda će biti diskriminacije, predrasuda…šta misliš šta će tvoji prijatelji u školi reći?’. On je predložio ‘Možda možemo da im jednostavno ne kažemo?’, na šta sam ja rekla ‘Da sam samo gej, možda, ali ovo će biti vidljivo, ja ću izgledati drugaćije’. ‘Možeš li sačekati?’, pitao me, ‘Ne, već sam dugo čekala, želim to da uradim.’ On je onda rekao ‘OK’. Njemu je to bilo u redu.”
Stryker ima i ćerku iz druge veze. “Moja seksualna orijentacija je lezbejska, uvijek su me interesovale žene, da budem žena sa ženom, pa je to bio jedan od razloga što sam promijenila svoje tijelo, da mogu imati lezbejski odnos. Moja partnerka je zatrudnila pomoću donirane sperme, pa je moja ćerka odrasla sa transseksualnim roditeljem.  Ta partnerka i ja smo se na kraju razišle, a žena sa kojom sam sada, i sa kojom sam već 18 godina, ima dvoje djece i prethodne veze, koja je takođe bila lezbejska. Ona je majka jednom djetetu, a njena bivša partnerka je majka drugom djetetu, pa su onda međusobno usvojile djecu kako bi obje bile zakonski staratelji. Obje su koristile istog donatora sperme koji je porodični prijatelj i dječaci ga znaju. Mi smo komplikovani kao bilo koja druga američka porodica, ali sa djecom je sve u redu. Koliko ja mogu ocijeniti, niko od njih ne nosi psihološke ožiljke zbog iskustva odrastanja u queer okruženju.”
Priredite bolju zabavu
Jedno od pitanja koje su joj ljudi postavljali tokom boravka u BiH bilo je kako postići promjene.
“Jedino što ja znam iz ličnog iskustva i istorijskog istraživanja jeste da se promjene postižu kada se ljudi mobilišu, kada izađu na ulice, kada razgovaraju sa zakonodavcima, kada “zatalasaju”. Bez društvenog pokreta, ne znam šta bi drugo dovelo do promjena. Nije uvijek moguće imati tu vrstu političke mobilizacije, ali mislim da u nekom trenutku ljudi moraju učiniti svoj problem vidljivim i javnim, i moraju sarađivati sa drugim ljudima sa kojima dijele zajednički interes.”
Transrodne osobe često nisu dobrodošle na mjesta na kojima bi možda željele biti, ali Stryker kaže da se transrodne osobe ne bi trebale ni boriti da se druže sa ljudima koji ih ne žele u svom društvu. “Ako o tome razmišljate kao o zabavi, umjesto da pokušavate ući na zabavu na kojoj neko pokušava da vam zatvori vrata i ne pusti vas unutra, priredite bolju zabavu. To ja uvijek pokušavam uraditi u intelektualnom i političkom smislu –prirediti bolju žurku na koju će drugi ljudi htjeti doći, radije nego da stalno govorim “oh jadna ja, molim vas dajte mi moja prava’, jer ponekad tako samo udarate glavom o zid. Ali ako se bavite kulturnim stvaralaštvom, ako radite na tome da promijenite mišljenje i osjećanja ljudi, onda nije teško uraditi ni politički posao.”
Stryker to poredi sa rasizmom u Americi. “Uzmite rasizam u Americi, 1964. godine smo donijeli zakon o građanskim pravima. To je bio veliki uspjeh, ali ima li i dalje rasizma u Americi – ima. Zakon vam koristi samo utoliko što vam daje alat.  On može biti dio strategije socijalne pravde, ali zakon sam po sebi nije dovoljan. Pitanje je kako stvoriti drugačije društveno okruženje, u kojem ljudi neće imati negativne stereotipe i predrasude prema drugoj rasi. Ako osvojite srca i um ljudi, ne morate ni donositi zakone koji će ići uz dlaku većini. Zakon o građanskim pravima ne bi bio ni potreban da nije bilo rasne diskriminacije. To je drugačija strategija prema kojoj radite na tome da promijenite percepciju i očekivanja ljudi, a ne da idete isključivo zakonodavnim putem. Možete koristiti i afirmativne načine društvene mobilizacije da biste postigli promjene. Morate koristiti sve što imate na raspolaganju.”

Predavanje prof. Susan Stryker na temu: „Transrodnost, naš lični identitet kao osnovno ljudsko pravo“ održano je u Američkom kutku Banja Luka, u četvrtak, 04.06.2015.god. u organizaciji Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u BiH i Gender centra Vlade Republike Srpske. Prof. Stryker boravila je u BiH kao specijalna gošća prve konferencije o trans pravima u BiH, koju je organizovao Sarajevski otvoreni centar u saradnji sa Američkom ambasadom, uz podršku USAID-a i Fondacije Astraea. Konferencija “Dijalog o transrodnosti: Trans kao zdravstveno i političko pitanje”, održana je u Sarajevu 02.06.2015. godine, kao početak dijaloga sa predstavnicima/cama zdravstvenih i zakonodavnih institucija u BiH.