O POČECIMA SOC-a

O tome kako je nastao Sarajevski otvoreni centar piše Saša Gavrić, jedan od osnivača i izvršni direktor SOC-a od 2011. do 2016. godine

 

Piše: Saša Gavrić

Neki dan pročitao sam status na jednoj društvenoj mreži. Parafraziram: Kada si mlad, želiš mijenjati svijet, ali nemaš pretjerano pojma kako se to radi, nego udaraš “naslijepo”. Nakon nekoliko godina, pored želje da mijenjaš svijet, želiš da učiš i da mijenjaš sebe. Kasnije, u fokus stavljaš samo sebe i svoje lično zadovoljstvo, kao preduslov da mijenjaš svijet oko sebe.

SOC od 2013, usvajanjem prvog strateškog plana, postaje ljudskopravaška organizacija sa fokusom na ženska i LGBTI prava. Te godine SOC možda postaje i odrasla osoba, pokazujući da je sposobna da uči, da se odriče i mijenja, što je bio preduslov da mijenja svoju okolinu. Nismo više radili_e ono što volimo, nego smo počeli_e raditi na onim temama gdje smo identifikovali_e realnu potrebu na terenu

Iako ne u potpunosti, ovaj status na neki način opisuje SOC-ove početke. Vrativši se nakon osnovnog studija iz Njemačke i zaposlivši se u Goethe-Institutu, njemačkom kulturnom centru, imao sam skoro sve što sam mogao zamisliti u tim godinama. Super fensi posao, dobru platu, slobodu da život živim u skladu sa sopstvenim željama i potrebama. Ipak, želio sam više. Želio sam mijenjati svijet oko sebe. Radeći u Goethe-Institutu na pitanjima “kulture religija”, interdisciplinarnog obrazovnog programa za srednje škole sa ciljem učenja o svim religijskim zajednicama i tradicijama u BiH, bio sam okružen fantastičnim ženama. Naročito su mi Ranka Katalinski i pokojna Zuhra Kalauzović pokazale da u Bosni i Hercegovini postoje ekspertkinje i eksperti koje_i mogu činiti mala čuda.

Kada je odlučeno da Goethe-Institut neće nastaviti rad na “kulturi religija”, vodili_e smo razgovor o tome kako dalje. Znatiželjan kakav jesam, istraživao sam druge organizacije u regiji i naletio sam na Beogradsku otvorenu školu – ukratko, BOŠ. Iako megalomanska NVO, BOŠ je programski i po temama postao inspiracija za novu NVO koju smo željeli_e osnovati. Ipak, udruženje nismo željeli nazvati SOŠ – Sarajevska otvorena škola, pa smo se odlučili za riječ “centar”. Pošto smo na početku u potpunosti lutali_e, svoj fokus, naravno, nismo mogli_e staviti samo na kulturu religija, nego su se tu morale pojaviti i neke druge teme. Kultura i umjetnost, utjecaj iz Goethe-Instituta, ali i društvena istraživanja i publikovanje će također postati neki od programskih prioriteta. Pored Ranke, Zuhre, tu su bile Anđelka, Azra, i, nakratko, Aleksandar. Kako se SOC mijenjao, od osnivačica i osnivača aktivnih u SOC-u, pored mene, ostao je samo Damir Banović, u nekim periodima intenzivnije, a ponekad i samo kao veliki brat koji je tu kada ga trebaš. Kao predsjednik Skupštine Udruženja, Damir je i danas dio organizacijskog mozaika.

Od osnivanja organizacije 2007. do 2011. godine realizovali_e smo razne aktivnosti i projekte. Ukratko, radili_e smo ono što nam je bio “ćeif”, ne prateći donatorske ili uopšte tuđe prioritete. Nismo radili_e procjene realnih potreba. Nismo imali_e kancelarije, strategije, godišnje planove rada, pravilnike o radu i ostale formalnosti. Ali smo zato imali_e elan, snagu i motivaciju da naše lude ideje realizujemo i dovedemo do kraja. Lobirali_e smo za uvođenje “Kulture religija” kao predmeta u srednje škole, obučili_e smo veliki broj nastavnica i nastavnika, izradili_e udžbenik i priručnik za izvođenje nastave “Kulture religija”, organizovali_e bezbroj filmskih programa i izložbi, publicirali_e prvi sistemski uvod u postdejtonski politički sistem Bosne i Hercegovine. U SOC-u su se pojavljivali novi ljudi, kao što su Dražen, Hana, Arijana i Dina koji_e će doprinositi našim aktivnostima, ali ujedno i sami SOC dalje razvijati, mijenjajući njegov profil, izgled, strukturu i prioritete. Na ličnom nivou, kao zaluđen, svo svoje vrijeme sam posvetio toj organizaciji, razvijajući je dalje, ali je isto tako ponekad organičavajući da “sama misli svojom glavom”. Ponašao sam se kao strog roditelj, svjestan svojih grešaka, ali ne popuštajući previše.

Kako sam se razvijao ja, kao i ljudi oko SOC-a, tako se i SOC mijenjao. Inspirisan sofijskim queer festivalom, 2007. godine, odmah nakon osnivanja SOC-a, odlazim u Udruženje Q, prvu LGBTIQ organizaciju u BiH, i predlažem da radimo na sličnom festivalu u Sarajevu. Bio je to ujedno SOC-ov prvi rad na LGBTI temama, što će ostati organizacijski prioritet i deset godina kasnije. Zajedno sa timom iz Udruženja Q radili_e smo na razvijanju programa i ostvarivanju ovog projekta. Paralelno smo radili_e i na regionalnom LGBTIQ zborniku. Krajem 2007 / početkom 2008. godine, zbog glupavih razilaženja, ova saradnja se raspada. Udruženje Q nastavlja raditi na festivalu. Ishod toga je mnogima poznat. SOC-ov regionalni LGBTIQ zbornik također nikad nije publikovan, jer naprosto na konkursu nismo zaprimili_e dovoljan broj zanimljivih radova. Prvi mačići se u vodu bacaju, tako kažu. Niko ne bi očekivao da će SOC upravo u oblasti promocije i zaštite ljudskih prava LGBTI osoba od 2010. pa do danas ostvariti svoj najveći uspjeh.

Godine 2011, četiri godine nakon osnivanja, dešava se možda najveća prekretnica u SOC-u. Arijana Aganović i ja dajemo otkaz na svojim radnim mjestima, i zajedno sa Dinom Vilić na neki način postajemo prvi_e SOC-ovi_e full time zaposlenici_e. Investiramo sopstvenu lovu i uzimamo prvu kancelariju. Krajem 2011. i početkom 2012. pridružuju nam se Lejla, Mariña, Emina, Feđa, Jozo, Vladana, Jasmina. Organizacija raste i uči. I sve više se nalazimo u dilemi da radimo cool, ali ipak nespojive stvari. Jednog mjeseca organizujemo, na inicijativu Hane Stojić, odlazak BiH na Lajpciški sajam knjige. Drugog mjeseca organizujemo aktivističke radionice za mlade LGBT osobe. Onda se opet vraćamo rezidencijalnom programu za pisce i spisateljice i sedmicama ove i one nacionalne kinematografije, ali isto tako planiramo i kako dalje sa kulturom religija. Iz tog sukoba, kroz daljnji organizacijski razvoj, a naročito saradnju sa nekim divnim ljudima i organizacijama, nastaje SOC kojeg danas poznajemo.

Kultura religija, društvena istraživanja i publikovanje, kultura i umjetnosti, sve to ostaje iza nas i SOC najkasnije od 2013, usvajanjem prvog strateškog plana, postaje ljudskopravaška organizacija sa fokusom na ženska i LGBTI prava. Te godine SOC možda postaje i odrasla osoba, pokazujući da je sposobna da uči, da se odriče i mijenja, što je bio preduslov da mijenja svoju okolinu. Nismo više radili_e ono što volimo, nego smo počeli_e raditi na onim temama gdje smo identifikovali_e realnu potrebu na terenu.

Svojim odlaskom na ljeto 2016. zatvorio sam jedno lično poglavlje. Oblikovao sam devet godina sopstvenog života i devet od deset godina SOC-a. Sada je na SOC-ovom timu, na čelu sa Eminom Bošnjak, da oblikuje, ako ne narednih deset, onda sigurno naredni ciklus od 3–4 godine.