GRAĐENJE ZAJEDNICE I POKRETA

Kako graditi LGBTI zajednicu i pokret? Uz puno strpljenja, uz pomoć kreativnosti i sa željom da se izdrži do željenih rezultata. Uz širenje ideje van glavnog grada, insistiranje da se na ideji istraje i uz njegovanje međuljudskih odnosa i razmjenu iskustava. U nastavku pročitajte priču o tome kako je SOC radio na izgradnji LGBTI zajednice i pokreta u BiH

Pišu: Lejla Huremović i Jozo Blažević

Učestvovati u direktnom radu sa LGBTI zajednicom je neizmjerno bitno za sveukupan rad na poboljšanju prava LGBTI osoba. Kada smo davne 2011. godine krenuli_e organizovati redovne mjesečne Gay-Str8 partyje, znali_e smo da oni neće biti dovoljni da se pojedinci_ke ojačaju. No, ti su partyji bili vrlo bitan dio priče o početku okupljanja LGBTI osoba. Čini nam se da još uvijek nije prošlo dovoljno vremena da bismo mogli_e govoriti o izgrađenoj zajednici i jakom LGBTI pokretu u BiH. Ali nema sumnje da je sve ono što smo radili_e u periodu od 2011. do 2015. godine utjecalo na to da danas postoji jedna mala, ali veoma važna grupa LGBTI osoba koja će aktivistički istupiti. No, čak i oni_e koji_e ne istupaju u javnosti bili_e su dio naših radionica, treninga, projekcija filmova, diskusija i različitih druženja koja su im značila mnogo za individualno napredovanje, neprekidnu borbu i nošenje sa procesom autovanja.

Interesantno je bilo kako smo na početku rada vrlo oprezno birali_e riječi, ispipavajući na taj način vibru javnosti. Tako smo 2011. godine pokrenuli ciklus filmova koji propituju heteronormativnost, pod nazivom Sex, Pop and Politics, nigdje ne spominjući niti akronim LGBTI niti riječi “lezbejka”, “gej”, “biseksualna”, “trans” osoba. Ono što nam je i tada u tom ispipavanju reakcija javnosti bilo bitno jeste da idemo javno sa najavama događaja. Tako su se ove najave filmova mogle pronaći u Oslobođenju, u magazinu Dani, kao i u drugim medijima. Nadali_e smo se da će kroz ne baš toliko direktan naziv poruka ipak doći do onih do kojih treba – LGBTI osoba. I jeste. Ciklus Sex, Pop and Politics je bio vrlo važan za naš doprinos građenju zajednice, izlasku iz kulta “četiri zida” i uspostavljanju kontakata, upoznavanju i druženju, jer od toga kreće sve ostalo. Projekcije filmova su bile održavane u pet gradova u BiH: Banjoj Luci, Sarajevu, Tuzli, Zenici i Mostaru. U početku su često neke LGBTI osobe dolazile nakon početka filma, kada se svjetla ugase, a odlazile neposredno prije završetka. No, dolazile su i postepeno se oslobađale, te vremenom ostajale i nakon filmova. Zašto ovo spominjemo, i kakve to veze ima sa građenjem zajednice i pokreta? Ima, i to vrlo važne. Te projekcije, tada već paralelno sa redovnim partijima, doprinijele su tome da se zajednica poveže, da se osobe počnu upoznavati i razmjenjivati iskustva i izvan internet chatova i foruma te da se LGBTI osobe, za početak, krenu autovati jedne drugima.

Radionice i novi kolačići

Nekad početkom 2012. godine odlučili_e smo pokrenuti i niz radionica za LGBTI osobe, o LGBTI pravima, queer kulturi i umjetnosti, historiji LGBTI aktivizma, i na koncu, o autovanju. Nije bilo jednostavno okupiti LGBTI osobe na ovim radionicama. Još uvijek je postojala zadrška prema dolasku u neku organizaciju, ili u neki prostor gdje bi se po danu razgovaralo o ovim temama, iako radionice nikada nisu bile javne, već su informacije o njima dijeljene provjerenim kanalima komunikacije, kroz mailing liste sakupljene na partyjima ili na projekcijama filmova. No, bez obzira na zadršku, u naredne tri godine veliki broj LGBTI osoba prošao je kroz te prve radionice, na kojima su dobili_e možda čak i prvi uvid u to kakva prava imaju u BiH. Sjećamo se prve radionice u Mostaru, kada su nam se prijavile četiri osobe, a došle dvije. Ono drugo dvoje se ipak na kraju nije usudilo pojaviti zbog straha. Ali dvoje jeste, i oni su zasigurno probili led i proširili vijest, pa nam je nakon pola godine na sljedeću radionicu u Mostaru došlo 15 osoba. Tada smo znali_e da se upornost isplati i da samo moramo raditi, svakog dana sve više i više.

Htjeli_e smo vidjeti LGBTI osobe okupljene na jednom mjestu, nasmijana lica, osnažene i sa željom da nešto urade za LGBTI osobe u svojim gradovima

Situacija sa održavanjem radionica se vremenom mijenjala nabolje. Iz godine u godinu broj prisutnih se povećavao. Ljudi su postajali slobodniji i vidljiviji. Godine 2014. smo ponovo imali ciklus radionica za LGBTI osobe. Dvojili_e smo da li ćemo uopće uspjeti održati radionice s obzirom na ranija iskustva. Ali, kada smo raspisali_e konkurs za prijave, odazvalo se dosta ljudi. To nas je iznenadilo i bili_e smo presretni_e što se konačno ljudi ne boje prijaviti, a kamoli doći na radionice. Ovo je bio jedan od presudnih momenata za SOC-ov aktivistički rad, a pogotovo za aktivizam izvan Sarajeva. U ovoj godini smo kroz radionice doprinijeli_e formiranju još tri grupe: LibertaMo u Mostaru, B.U.K.A. u Banjoj Luci i TANKA u Tuzli. U početku su to bile neformalne grupe, ali njihovo postojanje je bilo jako važno. Ubrzo nakon toga pomogli smo grupama LibertaMo i B.U.K.A. i da se zvanično registruju kao udruženja koja se bave LGBTI ljudskim pravima, dok je TANKA do danas ostala neformalna grupa građanki i građana. Bila ona formalna ili neformalna, ovo su bila prva udruženja u ovim gradovima koja se počinju baviti LGBTI temama.

Stekli_e smo veliko i bogato iskustvo kroz sve ove aktivnosti. Ove godine smo održali i prvu školu za aktiviste_kinje iz svih gradova u BiH o ljudskim pravima LGBTI osoba. Doživjeli smo različite, simpatične i smiješne situacije. Naprimjer, da neki_e od aktivista_kinja čak i zaspu u sauni, pa do toga da su nam se neki_e od njih poslije javljali sa simpatičnim naslovima mailova poput “Hi mum”. To su ljudi koji su se poslije počeli ozbiljno baviti ljudskim pravima LGBTI osoba kroz najrazličitije pristupe: rad sa zajednicom, razne ulične akcije, umjetnost… U suštini, htjeli_e smo vidjeti LGBTI osobe okupljene na jednom mjestu, nasmijana lica, osnažene i sa željom da nešto urade za LGBTI osobe u svojim gradovima.

Maske kao prekretnica

Nekad 2013. godine smo pokrenuli_e i druženja u SOC-u. Dešavala su se srijedom i nisu izgledala onako kako smo to mi zamislili_e. Na dosta druženja se niko ne bi ni pojavio. Bili_e bismo tu samo mi iz SOC-a, ili bi ponekad neko doveo prijatelja_icu. Neka su druženja, s druge strane, bila poprilično posjećena. Često smo razgovarali_e šta je uzrok tome, zašto ljudi ne žele da dođu. U tim razmišljanjima i pronalaženjima kreativnih ideja odlučili_e smo da pokušamo zajednicu uključiti u nešto konkretno. Došle_i smo na ideju da pravimo maske od gipsa. U tom poduhvatu su nam pomogli studenti i studentice Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Svake srijede, tokom dva mjeseca, okupljali_e smo se u bašti SOC-a i izlijevali_e maske na lica. Jedan dio zajednice, iako ne velik, bio je uključen u izradu maski. Tokom ovih druženja smo došli_e i na ideju da bi bilo odlično iskoristiti te maske u sklopu neke izložbe, pa smo odlučili_e napraviti multimedijalnu izložbu koja bi uključivala maske LGBTI osoba koje su učestvovale u ovom projektu, fotografije tih osoba sa maskama, te ormara u izložbenom prostoru u kojem bi posjetitelji_ce mogli_e da čuju audio snimke upravo tih osoba koje su pravile maske, o tome kako se osjećaju kada ih društvo uporno trpa upravo u te ormare. Bila nam je izuzetna čast što smo učestvovali_e u stvaranju ove izložbe. Izložba, koju smo nazvali_e “Maske su za ormar“ još uvijek je “živa” i putuje u razne gradove BiH, ali i regije. Vjerujemo da je to bila vrlo bitna prekretnica u izlasku LGBTI osoba u javni prostor, jer, iako sa maskama, bile su u tom prostoru prisutne svojim tijelima. Dvije godine kasnije, izložbom Nevidljiva svakodnevnica, LGBTI osobe se pojavljuju bez maski. To je proces kojem su zasigurno doprinijeli i prethodna izložba, i druženja i razgovori svake srijede, i radionice o pravima LGBTI osoba, i projekcije filmova, ali svakako i partyji.

U ovom periodu smo jako rijetko, gotovo nikako, izlazili_e na ulicu. Vjerujemo da je glavni razlog za to bilo nepostojanje LGBTI osoba koje bi bile spremne izaći na ulicu. Priznajemo da te 2011. godine ni mnogi_e od nas nisu bili_e spremni_e izaći. I mi smo svakodnevno kroz sve te događaje jačali_e. Kada smo 2014. godine htjeli_e da napravimo natpis za IDAHOT, Međunarodni dan borbe protiv homo, bi i transfobije, i da ga okačimo na Ajfelovom mostu u Sarajevu, došao je veliki broj osoba koje su radile na natpisu. Međutim, kada je trebalo izaći i okačiti ga, čak i usred noći, to se usudio uraditi jako mali broj osoba. Natpis je ipak bio zakačen. Tada su još uvijek reakcije iz zajednice bile rijetke. Povremeno smo dobijali komentare, poput oduševljenosti jedne osobe koja je ujutro, idući na posao, vidjela okačen natpis. Kroz godine našeg rada, kroz kontinuirana druženja i različite događaje, i zajednica je sve više davala povratne informacije i sve češće učestvovala u našim događajima.

Vjerujemo da je za jačanje zajednice neophodno autovanje, a da bi do autovanja došlo, moramo se međusobno svakodnevno jačati kroz druženja i razmjenu iskustava, u sigurnim prostorima, kroz učenje i solidarnost. Vjerujemo da LGBTI organizacije mogu biti ključne u okupljanju zajednice i građenju pokreta

Vjerujemo da su za jačanje LGBTI zajednice i za građenje pokreta neophodni konstantna borba i rad. Vjerujemo da tome može doprinijeti svako od nas, svaki pojedinac i svaka pojedinka. Vjerujemo da je za jačanje zajednice neophodno autovanje, a da bi do autovanja došlo, moramo se međusobno svakodnevno jačati kroz druženja i razmjenu iskustava, u sigurnim prostorima, kroz učenje i solidarnost. Vjerujemo da LGBTI organizacije mogu biti ključne u okupljanju zajednice i građenju pokreta. I vjerujemo da svi i sve moramo da pružamo otpor heteronormativnosti, patrijarhatu, homofobiji, transfobiji i, na koncu, fašizmu koji nas okružuje.